Sarajevo

13 nov
Halilović Almedina

Sarajevo, smješteno u kotlini, leži mirno poput umornog, ali uspješnog junaka koji godinama i vijekovima prkosi neprijateljima i prijetnjama. Ovaj grad je prokleto lijep. On ima ono nešto. U njemu svaka travka, svako drvo i svaki cvijet dušu ima. Nije ni čudo što se zaljubiš u ovaj šeher čim kročiš na njegovo prkosno i sveto tlo. Šetah se jučer po staroj, mahalskoj kaldrmi i posmatrah njeno nespretno poredano kamenje. Svaki kamen priča, svaki svoju historiju i korak koji je osjetio. Poredani su tako da se čovjeku čini da im je tijesno pa se gurkaju. U pokušaju da istisnu jedan drugog stvara se spoznaja da je to nemoguće jer su ih godine i neke čvrste, radničke ruke, vječno vezale za te položaje u kojima dočekuju nove putnike i zvonke korake koji ostavljaju biljeg. Zvuk koraka se odbija o starinska vrata malih, starogradskih domova koji prkose godinama čuvajući spomen na sreću i život minulih junaka. Pričala bih vam o ovom gradu mnogo više i živahnije, no zapanjujuća magija ovog grada to ne dozvoljava. Lagani povjetarac pruža putanju mojim mislima do dubokih jama uzburkanog uma. Udubih se u razmišljanje o životu, svijetu, biću koje svakodnevno vodi istu borbu. Stari kujundžija svakim udarcem sve više otvara vrata duše, truhle duše, i budi me iz bunila svijesti. Osjećam kucanje
na vratima svoje duše, kao da su to pokušaji oslobađanja sve boli i tjeskobe što se nakuplja u tom nevidljivom svemiru. Miris bosanske, čaršijske kahve, ne samo da je uzbudio nosnice već i priziva želju za tim opijumom duše moje. Pričala bih vam o ovom šeheru. Pričala bih vam o svim mostovima na kojima mnogi heroji i heroine izgubiše živote. Pričala bih vam o tom gradu, o basamacima i pendžerima pod kojim stajaše momci dozivajući svoje voljene u nadi da će im pružiti smiraj toplim pogledom i blagom riječju. Pričala bih vam još o kaldrmama koje svjedoče o mrtvim ljudima, o borbama, o svakom drhtaju srca što svjedoči pripadanju ovom gradu, no riječi više nemam, a dah
gubim. Pričao bih vam o gradskoj ljepotici, rijeci koja nosi grijehe Sarajlija i svakog insana koji začarano kroči na sarajevsko, njome nakvašeno tlo. No kako i Andrić nekoć reče: „Ne teče rijeka već voda. Ne prolazi vrijeme već mi.“ Sarajevo je poput otrova, ali vam ne smeta što vas ljepotom svojom osvaja i pravi ovisnikom o sebi. Svaki pogled na njega vas oživljava, svaka duša vam se na dlanu nudi i dobrodošlicu pruža. I nije bitno ko ste i odakle ste, jedino je važno hoćete li pružiti dušu ovom gradu kao što je on vama pruža.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 29 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments