San

19 sep
A.Č.

Zovem se Amila, i godinama prije bila sam primorana napustiti svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Možda ćete na prvu reći da sam trebala ostati i pokušati nešto ostvariti u domovini. Ali, zar stvarno mislite da nisam? Ne tako sretna, bez osmijeha na licu, teškim korakom sam otišla daleko od svoje porodice, prijatelja i domovine. Međutim, budim se jednog dana sva sretna i sa osmijehom na licu, jer tog dana treba da krenem za svoju domovinu, vratim se svojoj kući, porodici i svemu što me veže za nju. Odlazim na aerodrom, i taj let mi se toliko odužio da sam imala osjećaj da ću otići negdje drugo. Ili da sam pogriješila avion, no nisam. Napokon sam na svome tlu i zrak je drugačiji, mnogo ljepši. I osjećam se dosta sigurnije, okružena svojim ljudima, a osmijeh sa lica ne skidam. Kada sam došla u svoj grad bila sam još sretnija. Naša kuća, i roditelji su još uvijek tu. Majka me dočekala na kućnom pragu čak i ne znajući da ću doći. Vidjevši ju, suze su se same stvorile kako na mome tako i na njezinom licu. Jedino što sam željela u tom trenutku bio je majčin zagrljaj i da me više nikada ne pusti. Otac kao otac, nikada suzu ne bi pustio, ali vidjelo se da bi i on vrlo lako zaplakao. U svakom dijelu naše kuće bila je po neka uspomena. Uspomena na one dane, kada smo brat, sestra i ja bili djeca. Kako smo se ponekad znali i posvađati, ali uvijek bi bili tu jedno za drugo. I oni su bili tu i roditelji i sve je izgledalo kao bajka ili kao neki san iz kog ću se probuditi. I bilo je baš tako. Budi me dobro poznati zvuk vozila, kojih je u tome gradu bilo mnogo, svi su žurno odlazili na posao. I sve to je bio samo SAN.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 78 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments