Samopouzdanje – oružje za svaku borbu!

9 feb
Nejra Borovačkić

Želim Vam pričati o samopouzdanju. Želim s Vama podijeliti svako svoje iskustvo i manjak istog, ali i pobjednicu (mene) u finišu.

Zovem se Nejra, i to je dovoljno za početak, jer kada izgovorim svoje prezime, rijetko ko ga može ponoviti iz prvog pokušaja. Probajte: Borovačkić.

Još kao dijete imala sam odličnu memoriju za pamćenje, koju hvala Bogu održavam svih ovih , tek , 21 godinu. Osnovnu školu završih na dva mjesta, jedna tik blizu kuće, zbog naknadne selidbe, a druga čitavih 20 minuta hoda, u gradu. Dijete kao dijete, u mnogo čemu hrabra, još tada sa prijateljicom organizovala mini predstave, ispred čitavih 18 učenika i 2 nastavnika ( haha). Samopouzdanje full!

Tu nije početak moje priče o kojoj Vam želim pričati, on kreće sada . .
Spremni?

Isplivah iz osnovne škole, sa tek 14 godinica i odmah ugrabih ogroman zalogaj u ostvarenju svojih, tadašnjih, snova. ”Hoću da budem učiteljica”. I da upišem, tada još postojeću, Učiteljsku školu. Ali eto i prvog udarca i razočaranja, roditelji nisu htjeli da čuju za to, i da odlazim čak u drugi grad, ” a možeš upisati taj fakultet nakon srednje škole, upiši ono što je i sestra , neka ti ima neko pomagati….” .
I tako se i desilo. Upisah srednju Ekonomsku školu, i dođe joj i kraj, ali bez sestrine pomoći. Završilo se ono gdje se nisi pronašao, ali eto , neka i tog’ znanja.
Tu sam htjela provući tu borbu sa samopouzdanjem. Pubertet, neka umišljena borba sa kilogramima (a bilo ih je u nekom periodu početka srednje škole), kojekakve šale okoline na neki tvoj račun, jer je to bio ”fazon” tada , odstupanje od društva kako u oblačenju , tako i u tim istim trendovima prvih izlazaka u diskoteke itd itd. Iz svake te priče sam izašla kao pobjednica, ali nikada hrabra i drugima dokazati to.

Ali sam znala, čim se toga riješim, okoline i svega što nosi sa sobom, da ću ne tako daleko pronaći pravu sebe.
I kada čvrsto vjerujete u Božije davanje, a onda u sebe i svoje odluke, taj naum će biti realizovan. Upisujem novinarstvo, tačnije Žurnalistiku na Filozofskom fakultetu i budim se iz dubokog sna u kojem sam bila sve prethodne godine.
Odlučujem se aktivirati, i tako početi pronalaziti gdje ustvari pripadam. Niz konferencija, seminara, radionica, na koje sam odlazila sama, nakon toga volonterizam u Dječijem SOS selu, pomogli su da odlučim koji je put kojim trebam koračati. Uvijek mi je bilo dosadno zamisliti da sam samo student, koji eto tako studira, dočekuje neke ispite, polaže, ali sve pasivno- jer tako treba.
Ja sam u prvi plan kako fakultet , nastojala uključiti i sve ostalo što me u tim trenucima interesovalo. Rado bih pisala o svakom svom iskustvu i odlasku na radionice, i istom tom samopouzdanju, ali mislim da bi ta priča dugo trajala. Ono što želim da kažem jeste koliko je važno u svemu, i svaki dan tragati za pravim sobom. Možda je to sport, možda neki drugi poziv, ali važno je da volite, svim srcem!
A nakon toga i samopouzdanje dolazi. Moj sledeći korak je prevazilaženje straha od javnog nastupa i moram priznati u tome mi pomažu moje kolegice iz organizacije čiji sam član gotovo godinu dana. Nakon svih radionica svaki mjesec po tri dana, oslobodila sam se tog imaginarnog straha i sada spremno počinjem sama da vodim iste te radionice u jednom malom gradiću, Banovićima.
I svi ste dobrodošli. Svaki dan , ali i cijeli život se uči, zato budimo najbolji učenici u vlastitoj, životnoj školi i prevaziđimo sve druge prosjeke, jer MI smo SEBI najbitniji!
Nadam se da će ovo biti dodatna motivacija za sve Vas koji čitate, i samim tim’ svoje priče pošaljete za ”Humans of BiH” i ”hoću.ba”.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 53 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments