Ružino trnje

17 jul
Majla Kadić

Ponovo posjetih taj mali grad u kojem su satkana sjećanja na najljepše večeri. Prolazim njegovim ulicama baš kao nekad. Žao mi je zbog promijena u njemu, postao mi je nekako prazniji. Tišina vodi glavnu ulogu. Zatvoreniji je od onog trenutka kad si prestala da krasiš svojim koracima njegove puteve. Kraljica je napustila svoje prijestolje prije mnogo godina. Pala je večer, a ja sam po ko zna koji put ljubomoran na Mjesec. Godinama te krade iz mojih, tebi predanih ruku. Kakav je osjećaj gledati svaku noć u oči beskrajne ljepote i srce vječne dobrote?
Hoću li za života dobiti odgovor? Da mi je na tren saznati, saznati i uzdahnuti. Oprostio bih ti izazvan plamen u meni od jutra do mraka. Da li si svjestna da stare klupe dozivaju urezana imena? Nadaju se da ćemo se jednog dana vratiti. Samo, ne znaju one da je jedno od nas zauvijek odlutalo stazama bez ponovnog povratka. Ja nju odavno čekam i svaki fragment duše mi se iznova i iznova cijepa, jer znam da ti čak ni novu ružu neću moći pokloniti. Taj dan si na ovom mjestu ispustila posljednji biser i rasula njene latice. A trnje? Ružino trnje je čvrsto okovalo moje srce. Zapitajte se, šta li je to more bez talasa? More bez talasa je isto kao ja bez njenih latica.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 122 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments