Ruža

22 jul
Hena Musić

April je. Proljeće je pomalo, ali sigurno već ušlo u pozni dio svog prisustva. Sve cvijeta, rađa se i budi se. Počinje renesansa jednog velikog grada, mog grada. Nekada našeg grada. Cvijeće je rascvijetalo, poprimilo svoj puni oblik i boju. Mlado je, neiskusno i nezaštićeno. Koliko god da je lijepo, nezrelo je i neoprezno. Ne boji se ničega, a trebalo bi. Trebalo bi da se boji hladnoće i vjetrova koje bi ga moglo uništiti. Trebalo bi da se boji ljudi, koji će ga za svoje koristi iščupati. Svo cvijeće je takvo. Krhko, nježno i obično. Sem jednog. Sem jednog cvijeta, onog najposebnijeg. Onog koji se ističe u masi ustaljenih, običnih i dosadnih. Onog koji svojom vanjštinom mami, a sadržinom odbija. Zove se ruža. Sigurno ste je primijetili, ako niste, onda ste zaista slijepi. Veliki cvijet raskošnih latica i predivnog mirisa naprosto mami uzdahe svakog pojedinca. Njena raznolikost boja i rascvijetali pupoljak je ono što privlači poglede i tjera da joj se predaš. Ona je poput prave žene, one neodoljive i tvoje najveće žudnje. Takva savršena ima svoju manu. Ima trnje koje ti onemogućava da je uzmeš sebi i prisvojiš je. Ne želi ina svakome da pripada. Toliko je odvažna i izbirljiva. Vjerovatno je zato i toliko posebna. Često se zapitam, a gotovo sam da je tako, da li si me zato ti zvao “ružo moja”? Shvati koliko si poseban, ti si imao svoju ružu. Osvojio si je, prošao si kroz trnje i ugrabio je. Pripadala je tebi, uprkos njenim ograncima i nedodirljivosti. Nije ti nikad bio bitan ubod trna, niti bol, ni krv koja je došla na tom putu. Šteta što si površan i radoznao. Ti si bacio ružu na pod. Dopustio si da uvene ova ljepotica, dječače.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 42 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments