Ruševine djetinjstva

29 mar
Asja Spahalić

Život sa sobom donosi mnoga lijepa iskustva, koja nam ostavljaju sjećanja za cijeli život. Ta dugotrajna sjećanja su nešto što neizbježno putuje sa nama i zbog toga je važno, sa kime nastaju.

Neke od najljepših uspomena, koje čovjeka mogu pratiti, su one iz škole. Mnogo puta smo rekli, da stariji ne znaju šta pričaju, ali onda se uvjerili u onu njihovu: “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“.

Gledam u svoje ruke, već od davno prošarane borama, koje su toliko puta držale bijelu kredu i pisale njome po zelenoj tabli. Ne hajem više ni za tu mladost, ni ljepotu, koju sam izgubila, a imala u tim učeničkim danima. Ono što me tišti i ne da mi spavati ovih odbrojenih noći, jesu oni koji su me gledali kako pišem. Oni moji sudjelitelji đačkih briga i dječijih snova, kojima imena i dandanas pamtim. Ne znam gdje ih je vjetar opstanka otpuhao, na koje udaljenje kontinente. Znam samo da nas sve isto nebo pokriva. Gledajući u mjesec, moje misli vezu pitanje: „Da li još neko od njih gleda, kao kada smo zajedno gledali u kartu, po kojoj je nastavnica štapom miješala na času geografije?“. Sjećam se kada smo o tkivima učili, kako su to ćelije koje se zajedno drže i shvatam da smo mi poput tih ćelija bili. Zajedno se kroz školske obaveze provlačili. Imam osjećaj da danas prođemo jedni pored drugih, kao da se nikada ni poznavali nismo. Kao da nismo dijelili sve tajne, brige i ljubavi. Čak i one stresove koje škola nosi. Kao da nekad nismo poput braće i sestara bili.

Sjedili smo zajedno, na školskom dvorištu, svaki, pa i najmanji slatkiš, dijelili. Često se i svađali, bilo je tu i suza i modrica, ali kao jedno smo uvijek bili. Ni jednom se nismo razdvojili. Pa čak ni ljeti, kada nas škola nije na okupu držala, viđali smo se i svukuda skitali. Nove staze otkrivali. Doduše, naša sloga nije svakom pasala. Naše komšije, druga odjeljenja, nas nisu voljela zbog naše složnosti. Ipak smo se i sa njima htjeli slagati. Iako nismo mogli, jer oni ni sami nisu složni bili, svašta su o svojim drugovima iz klupa pričali. Čak ni naši nastavnici nisu voljeli da uđu u naš razred, iako smo mnogo mirniji i kultruniji bili. Vjerovatno što smo „djeca seljaka“. Čak je i naš razrednik protiv nas bio. Bili smo često meta ismijavanja i zlobe. Ali nikad jedni druge nismo izdali. I ko god da je novi došao, nebitno odakle i kako, bio je raširenih ruku primljen u naše krdo.

Pred kraj našeg osnovnog školovanja, smo se dogovarali kuda i kako dalje. Htjeli smo svijet pregaziti zajedno. Ali životni su nam se putevi kao rijeke razišli, svako je svome ušću oticao. Tokom srednjeg školovanja, kako to i inače biva, nismo ni mislili o druženju, žurili smo se ka nekim višim ciljevima. Vjerovatno zato što „djeca seljaka“ imaju urođenu radnu naviku. Ni sad ne znam da li je to dobro ili loše. Dok smo upisivali fakultete ili usavršavali zanate, znali smo se sresti, a sve naše zajedničke godine su se svele na – sjećaš li se? Ponekad mi telefon zazvoni i čujem poneki dobro znani glas, ali ni to ne potraje dugo: „Kako si? Dobro, ti? Kako su ti unučići i djeca? Dobro, tvoja?….. Moramo jednom na kahvu. Moramo, moramo.Samo da uhvatimo vremena…………….“

Uvjerila sam se da je život nepredvidiv i da niko njegove staze ne poznaje. Često se zapitam u kasnim noćnim satima, da li je to još moglo trajati? Da li sam negdje pogriješila?

Novi prijatelji i životni saputnici dođu, ali neke, koji su te pretvorili u osobu koja danas jesi, nikada ne možeš zamijeniti, a kamoli zaboraviti. Puno toga me je život naučio. Vrijeme prebrzo leti. I treba shvatiti da sve što možeš udahnuti, izgovoriti i dotaknuti sada, jedino sada i stigneš.

I kada na posljednji put budemo krenuli, nadam se da ćemo ruku pod ruku ići, svi, zajedno. Kao što smo zimi u snijegu anđele pravili, nadam se da ćemo i gore anđeli zajedno biti…

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 38 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments