Rušeći zidove gradimo mostove

23 dec
Admir Oglečevac

Prije skoro devet godina sa prijateljom sam otišao na seminar gdje je su učestvovali mladi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Seminar se održao u studentskom hotelu u Mostaru. Do Mostara došli smo autobusom. Kada smo izašli na stanicu osjećali smo se kao da smo pali sa Marsa na Zemlju ne znajući gdje trebamo otići. Međutim, veći strah od toga što ne znamo gdje treba doći veći strah u nama je bio što nismo znali na kojoj se strani nalazimo. Nismo znali da li smo na istočnoj ili zapadnoj strani Mostara, tijekom nismo znali da li smo među našim ili njihovim. I ne, nije to baš onaj proizvoljni strah, već kolumnacija različitih priča koje čuješ da ima jedan grad koji se zove Mostar i u kome se nalazi jedna prelijepa rijeka Neretva i na njoj Stari most koji baš i ne služi kao poveznica, već kao granica podjele grada na istočni i zapadni dio ili ti na muslimanski i hrvatski dio, te priče da ljudi koji odu na stranu koja nije kao njihova budu pretučeni. Počeli smo hodati kako bi našli neku prodavnicu ili benzinsku pumpu gdje bi nas neko uputio do našeg smještaja. Naišli smo na benzisku pumpu gdje smo prišli jednom od radnika kako bi ga upitali. Prišli smo sa dosta straha i opreza, prvo jer je taj seminar organizovala Islamska zajednica, drugo što je izgradnju tog hotela financirala ista organizacija. Upitao sam ga gdje se nalazi studentski dom, a on me je upitao da li je to onaj u kampusu. Rekao sam ne taj, već studentski hotel, a on nam je prstom pokazao na objekat koji je bio nekih petsto metara udaljen od nas i rekao da se tu nalazi. Niko nije bio sretniji od mene tog trenutka što sam u tom strašnom Mostaru ne znajući na kojoj strani se nalazim našao smještaj i što sam blizu njega i što sam siguran. Kada smo došli u dom smjestili sm se te smo upoznali cimere iz Tuzle i Banovića s kojima smo se uputili do Starog mosta. Pošto nismo znali kako doći do mosta pješke zaputili smo se glavnom cestom prateći saobraćajne znakove koji su nas navodili do njega. Od domaćina smo saznali da se dom nalazi na istočnoj strani, a mi smo do Starog došli gotovo sve preko zapadne strane. Zanimljivo je da smo imali akreditacije sa logom Islamke zajednice i da smo sa njima okačenim o vrat prošli tom famoznom zapadnom/hrvatskom stranom a da nas niko nije mrko ni pogledao, niti nam išta dobacio ili nas napao. Već tad nešta mi kao šesnaestogodišnjaku nije bilo jasno, da se moje iskustvo ne poklapa sa pričama i zastrašivanjem koje sam do tada slušao. Juče imao sam priliku posjetiti Mostar i zaista mi nije bilo bitno na kojoj sam strani, već gdje ima bolji lokal ili restoran ili fast food i gdje je usluga i klopa bolja. Ovo svoje iskustvo napisao sam sa iskrenom željom da u budućnosti Mostar bude cio, a ne da Mostar ima zapadni ili istočni dio. Želja mi je da kada neko po prvi put dođe u Mostar da se kao ja ne plaši i pita na kojoj je strani već da je dovoljno da zna da je u Mostaru. Svaka podjela sem one na dobre i loše ljude je uzaludna. Neretva ne zaslužuje da bude jedan veliki Berlinski zid koji dijeli jedan grad na dva dijela i jedan narod na dva tabora, već da sa Starim mostom bude poveznica. Ma kako gledali na politiku, jal nas zanimala ili ne, politici smo mi vrlo bitni i politika se mnogo bavi sa nama. Mostar je veliki primjer toga, jer dvadeset pet godina političke vođe od Neretve koja je poput Berlinskog zida prave Kineski zid na čijoj gradnji profitiraju samo oni koji ga grade. Nakon dvanaest godina građani Mostara imaju konačno mogućnost da izaberu da li će srušiti Berlinski zid i imati konačno cio grad, ili će pomoći u gradnji Kineskog zida i imati od grada Mostara samo dio.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 51 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments