Rikošet

16 dec
Feđa Zahirović

Tišina širom otvorenih ruku čeka prvi cvrkut ptica na rosnom polju koje praskozorno nebo miluje.
U svom tom iščekivanju prolomi se topot munjevitih koraka
koji nikud ne žure dok otmjeno režu hladni dah jutarnjeg zraka.
Sunce proviri, i prve siluete naših spodoba baciše se ravno na prsa, obgrlivši rosnu travicu kao da su oduvjek bile tu.
One to zaista i jesu, samo što to ne mogu znati.

Počevši od glave pa do peta,
sjene su se spajale sa našim bosim
stopalima pod kojima je trava svakim korakom bivala sve zelenija.
Ptičice zacvrkutaše i pjesmom obgrliše tišinu
koja ih je nestrpljivo iškečivala.
U tom zagrljaju istopi se jutro u kom bijasmo samo svjedoci.

Jedino travica osta malo zelenija.

Hodali smo sve do noći ne vidjevši tako put pred sobom- bez cilja.
Nit’ znamo kud idemo niti kada.
Sve je ovo ionako samo jedna igra u kojoj Sunce i Mjesec neumorno plešu tango na muziku koju
Jasno i glasno i ti i ja čujemo.
Melodija je poznata,drevna i stara.
Njen zvuk odzvanja odbijajući se poput flipera
od planete, zvijezde, sazviježđa i galaksije u jednom fantazmagoričnom rikošetu beskonačnosti.
Kakva slučajnost da smo se našli baš tu i tada
kada je Zemlja bivala matinela
o koju se odbila ta apstraktna kugla ne prekinuvši tango jutra i noći.

Jesmo li stigli?
–Nismo.
Kuda idemo?
– Ne znam.
Kada smo?
-Sada ..

(Visited 55 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments