Riječi-mostovi i ponori među ljudima

29 sep
Zerina Dina Vihrić

„O ti čovječji rode kad bi znao pravilno sablju držati svoju, kad bi samo znao…

O ti čovječji rode kad bi znao koliku krv ta tvoja sablja može dati ušutio bi zauvijek,

a kad bi znao šta ti zlata donijeti može spriječio je ne bi nikad…“

Kroz glavu mi potekoše te riječi, bistre, sa zrnom okrutnosti u sebi. Stajao sam kod prozora, posmatrao bijele pahulje kako užurbano padaju i slušao svađu dvije srednjovječne žene. Najednom sve oko njih postalo je bojno polje. Svađale su se oko neke drvene saksije ispred vrata i pomislih kako je čovjek nesvjestan svoje niskosti. Trudim se, ulažem sve napore, da shvatim tu nesvjesnost, tu niskost koja viri iz svakog od nas.

Koliko god da smo savršeni, toliko i blata u sebi imamo. Neki ga prosipaju, ponekad i bezrazložno, a drugi ga nakupljaju u sebi, čuvaju dok ne puknu od njega, dok se ne počnu gušiti u njemu.

A ta sablja koju nosimo, britka li je. Rat još nije bio gotov, kada je pored njih prošla neka mirna starica sa urezanim osmijehom koji je nemoguće obrisati. Posmatrala ih je. Zašto se i ona nije uključila? Zašto i ona nije pustila svoju sablju da palaca? Zašto nije i ona guja kao ove dvije?

Šta je to što čuva sablju njenu vječito u koricama, a i kad je izvuče posipa je samo zlatom, ne ratuje s njom? Nismo savršeni, i to je sigurno, naprotiv, postajemo sve gori. Puštamo svoje sablje, one kontrolišu nas. Obuzdati se ne možemo, kao ni ove dvije nesvjesne prostote, ratujemo samo protiv sebe. Sramota li je, čovječe da iskazuješ svoju toliku nesvjesnost svoje niskosti. Sramota li je da se ti ne stidiš toga.

Prijatelji postaju neprijatelji, a neprijatelji ostaju neprijatelji. Majka koja nas nekad doji, ljubavlju kupajući nas, postade nam onaj sa druge strane bojnog polja. Uskoro nećemo imati gdje pobjeći, a sablju opet puštamo da ratuje. Nesvjesnost naše niskosti zaranja duboko u naše mozgove, truje nas, i iz dana u dan pravi nas još nesvjesnijim. Ismijava nas, ispoljavajući to ratobornom sabljom.

Ostat ću ovako zaključan doživotno. Čekat ću i trunuti sa svojom svjesnošću o niskosti. Iskazivati je neću-kamenovat će me, zapisati je neću-objesit će me, propovjedati je neću-zaklat će me. Do praha s njom doći ću, a znati neće niko.

Vratih se na stolicu sa zadovoljstvom u sebi, zbog svoje svjesnosti o ljudskoj niskosti.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 106 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments