Replike sjećanja

17 apr
Jasmina Ejubović

Bili smo sami na žičari

Ja i moje usmene priče

Malo sam umjesto snijegom i zemljom

Gazila po onom što me se ne tiče

Na izgled kraj mene sjedište prazno

Na njemu gomila smršenih riječi

Svaka draga, umilna, blijeda

Zdrava, a opet nijedna da liječi

Krišom sam u tom poznatom mrazu

Prišila blaže usne sebi

Imaginarne i ispucale

Da se mojih plašile ne bi

I začudo, crne metalne šipke

Okolo struka i okolo ruku

Nisu mi po prvi put do sada

Uvećale staru, naviklu muku

Plakala jesam, opet me tuklo

Samo ne istom brzinom k'o prije

Nisam otirač i nije mi mjesto

Ispod cipele bilo čije

Čak mi sad smeta i kad je malo

Kol'ko se pod nokat zavuklo štete

Nisam žena od trideset čet'ri

A očito nisam ni njeno dijete

Nisam još ono što trebam biti

Nisam ni više što prije sam bila

Još su mi noge sputane, slijepljene

Još ih na zemlju nisam spustila

Sami smo na žičari

Ja i moje ljubavi posesivne

Neke su pitome, male i udobne

Druge su velike, agresivne

Možda me koja dok siđem proguta

Ili ću ih napokon bacit niz grlo

Otišla bih. Sve ostavila.

Ja sam živa,

Ono je umrlo

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 15 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments