Bili smo sami na žičari
Ja i moje usmene priče
Malo sam umjesto snijegom i zemljom
Gazila po onom što me se ne tiče
Na izgled kraj mene sjedište prazno
Na njemu gomila smršenih riječi
Svaka draga, umilna, blijeda
Zdrava, a opet nijedna da liječi
Krišom sam u tom poznatom mrazu
Prišila blaže usne sebi
Imaginarne i ispucale
Da se mojih plašile ne bi
I začudo, crne metalne šipke
Okolo struka i okolo ruku
Nisu mi po prvi put do sada
Uvećale staru, naviklu muku
Plakala jesam, opet me tuklo
Samo ne istom brzinom k'o prije
Nisam otirač i nije mi mjesto
Ispod cipele bilo čije
Čak mi sad smeta i kad je malo
Kol'ko se pod nokat zavuklo štete
Nisam žena od trideset čet'ri
A očito nisam ni njeno dijete
Nisam još ono što trebam biti
Nisam ni više što prije sam bila
Još su mi noge sputane, slijepljene
Još ih na zemlju nisam spustila
Sami smo na žičari
Ja i moje ljubavi posesivne
Neke su pitome, male i udobne
Druge su velike, agresivne
Možda me koja dok siđem proguta
Ili ću ih napokon bacit niz grlo
Otišla bih. Sve ostavila.
Ja sam živa,
Ono je umrlo
—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
