Krenem pa stanem,
prestanem da se nadam.
Ima li neko, nova krila da mi da ?
Moja su spalili,
pepelom se hvalili.
Duša moja, ispletena trnjem,
okovali mi i srce
iz tog ludila i suza krenu.
Dotakla me sila,
ni da pjevam
nemam kome.
Tijelo mi postalo
mjesto zločina,
otkrila se prevara.
Njemu sam pripadala,
dok taj mrak
pred ocima nisam vidjela.
U mene se urezale i Tomine riječi ;
“sretni ljudi, ne pišu pjesme”.
(Visited 121 times, 1 visits today)
