Razgovori sa Zijom

9 jun
Denis Dželić

Imaš nešto magično što privlači pisce da ti se obraćaju pismima ili razgovorom.

Ko si ti Zijo?

Ne poznajem te, ali eto sudbine nam istkane nevidljivim nitima poezije od riječi i slova. Hodam stopama tvojim. Među nama se ispriječila vremenska barijera, ali eto ja te ipak osjećam. Obraćaš mi se u vidu inspiracije, ne znam jesi to ti, ili ova prelijepa priroda koja je i tebe inspirisala, ili nešto treće.

Oba smo stradali u ratu, ostali bez glava. Oba smo kažnjeni, nismo miljenici sudbine. Ja sam kažnjen da ne vidim sadašnjost, ne živim u javi nego fantaziram i haluciniram. Evo, sjedim na klupi pred spomenikom. Nema te, samo pusti zid srama bez poprsja. Smjestili su te u park bolnice gdje ljudi liječe bolesne kosti, u raj, okružili ružama i cvijećem, drvećem, pješčanim stazama i bijelim klupama. Pa ipak ja vidim tvoje poprsje, pjesnici to mogu.

Niko se ovdje ne pita:

– Gdje je Zijo? Gdje mu je glava? Gdje mu je djelo?

Ptice ti pjevaju, lipa opija, borovina hladi, ruže mirišu, a tebe nema.

Izvrnuli smo živote onog trena kad smo se latili pera i papira, odrekli jave i po prvi put opisali cvijet. Istisnuli smo živote na bijelom papiru, izvrnuli papir na listu života.

Nema te Zijo, nema ni mene, nema ni Fojnice, ni Banjaluke, ni slova ni pera. Postoji samo žubor vode i miris lipe ovog vrućeg ljetnog dana. Ne postoji ni vrijeme, tek tren, treptaj, zamah krila leptira.

Ne nađoh ti rodnu kuću, i nju je izbrisalo vrijeme, ni kamen, ni ciglu, ni plot, ni dasku, ali ti si ipak u svemu ovdje. Tvoj lik lebdi nad Fojnicom kao dah učmale bosanske kafane. Ti si pored svakog fildžana, u kocki šećera, čokanu rakije, rahat lokumu, u klobuku vira pod mostom, u krošnjama.

Evo i sad si mi se javio. Nije to jak planinski vjetar što se iznenada pojavio, pa podiže prašinu, uzburka krošnje drveća u parku i zasu me kišom polena života. Ne, to si ti. Osjećam. Leti polen, lebdi kao mrtvi leptiri.

Zbogom moj Zijo. Vratit ću ti se ponovo. Vratit ću se kad nađem svoju kuću, svoju bistu, kad sebe nađem.

Motori aviona zabrujaše i ja poletjeh put Fojnice, Aquareumala, Dragače, mostića, planine što kao Gola Maya leži i zavodi me. A onda se javi i inspiracija.

Dragi Zijo opet sam tu.

Nažalost nisam ostvario snove, naprotiv još dublje sam potonuo u starost i bolove. Dođoh u Fojnicu da liječim dušu i bolne kosti, još bolnija pluća. Sjedim na istoj klupi u parku i osluškujem žubor rječice Dragače, taj šapat iskona i predaka što mili mojom dušom.

Prijatno se iznenadi kad te ugledah, po prvi put smo licem u lice, dušom u dušu, srcem u srce. Radujem se da si ponovo pronašao svoje mjesto i vraćen tamo gdje pripadaš, u rodnu grudu Fojnicu, među pretke i narod koji te voli.

A ja? Još uvijek lutam dunjalukom, skitam, tražim svoj mir. Sebe tražim i svoje mjesto na ovoj uzavreloj planeti. Prostor je skučen, sve manje je mjesta za mene.

Tražio sam i tebe i sebe. Tebe nađoh, sebe još tražim. Ti si na pijedestalu čemerne slave, ja u kalu i blatu literature. Tražio sam te oko betonskog postolja prije par godina. Sad ti vratiše glavu i opet si kompletan.

Mog postolja nema ni na vidiku. Visoko je 2000 kilometara a glava se valjuška kao meduza u plićaku danskog fjorda. Pluta u potrazi za domom, topi se poprsje od algi, uvija u krug i plete vijenac srama i nemoći.

A život se kotrlja, kola vrtoglavo jure nizbrdicom. Ništa ih ne može zaustaviti sve dok ne bubnu u mramorni stub nišana a ruka sa stećka gromoglasno ne izgovori:

– Stani! Ne možeš dalje!

Vani je sunčan dan, vani je ljeto. Ljudi žive svoje živote, a meni je hladno, u meni je led.

A tako bih volio kasabu Fojnicu za svoju vječnu grobnicu.

(Visited 4 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments