Razgovor

18 mar
Selima Dračo

Ti i ja.
Jedna misao… Zamišljam bijelu, čistu i praznu prostoriju, u kojoj se ne nalazi apsolutno ništa, izuzev dvije osobe. Prostorija izgleda kao unutrašnjost bijele lego kockice sa kojom želiš da se igraš. Velika je onoliko koliko možeš da čuješ istinu od druge osobe. Ili koliko želiš da prihvatiš istinu od iste. Dvije osobe-jedna je moja malenkost, a druga osoba je silueta davnog bivstvovanja i bitnosti mene u mom životu, zbog koje sam se osjećala izdano, razočarano, shrvano od života. Sjedi na jednom kraju sobe, ja na drugom. Ona sjedi mirno i izgleda kontrolisano, blaženo, a ja sam sklupčana i nervozna, razmišljajući o činjenici da u naredna dva sata trebam pronaći snagu i pitati je ono što me muči godinama.
“Zašto?” rekoh, “svih ovih godina me samo zanima razlog zašto si mi pružila osjećaj razočarenja u tebe, u sebe, u život… Šta si postigla s tim i koji je bio cilj svega?”
Tišina. Očekivano. Pa opet tišina. Pa opet.
Gledam kako nepomično sklanja pogled sa mene tražeći odgovor u sobi. Nije mi dovoljna igra pogleda. Spustila sam pogled, odlučila sam da joj olakšam, misleći da se plaši mog pogleda, očekujući da ću bar tada dobiti željeni odgovor.
“Da li si se ikada posramila sjećajući se da nisi postupila ispravno? Mislim, teče ti misao, prisjećaš se svega, jede te neugodnost, sama sebe stavljaš na stub srama i opet ništa.” Dižem pogled. Ne vidim osobu, nestala je.
Na njenom mjestu vidim ogledalo. Vidim sebe. Ta silueta sam oduvijek i bila ja.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 60 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments