Raslojavanje

31 aug
Jasmila Talić-Kujundžić

Sa golog bića svog skidam sloj po sloj odjeće
Svjetlost u tami oko mene se okreće
Ali jedan sloj stoji na putu do sreće
Kao da je sreća ikad bila stvarnost
Kao da koža i meso ne ovijaju kost
Sve si skinula ali patnje se ne odričeš
Tako ogoljena tiho pred ogledalom vičeš
Odjekuje eho bola tvog u planinama
Odjeluje iskra nade ali ne da se tama
Predugo si grčevito kroz trnje trčala
Predugo si u duboke jame padala
Bosa stopala puna su rana
Puna su dana
I noći iščekivanja
Strahovanja i nadanja
Kako da te skinem, moja sapatnice
Kako da oslobodim svoje lice
I u Ljubav kroz ogledalo utonem potpuno gola
Oslobođena iluzija, oslobođena bola?
Patnja mi odgovara sa odraza na staklu:
“Prvo moraš biti u paklu
Da bi pronašla rajsko oslobođenje
Prvo moraš tumarati slijepo
Da bi doživjela viđenje
Očima koje bistro gledaju ovaj san od svijeta
Te oči znaju da su samo leptir na vrhu cvijeta:
Sad si tu, sad te nema
Ne plači, smrt je neizbježna
Ne plači, skini se i u oči se gledaj, potpuno se predaj.”
Sapatnice, evo ti moje lice.
Sve ti evo.
Posljednji sloj odjeće spada
Na gomilu slojeva otpada
Tako gola uranjaš u ogledalo
Je li te to sad nestalo
Ili te nikad više, nikad punije, nije bilo?

 

(Visited 4 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments