Prostor moje škole

23 feb
Nejra Ogrić

Škola, to je ustanova koja za cilj ima obrazovanje mladih. To je mjesto odgoja, no u mojim očima škola je i puno više od toga. Moja škola je kolijevka znanja, ona je također i mjesto upoznavanja, druženja, lijepih i teških trenutaka. Moja škola je pokretač svega što se dešava u mom životu i svega što će se dešavati u mom budućem životu. Ponekad se zapitam iz kojeg razloga je ovoliko teško, iz kojeg razloga su profeosri strogi prema nama. Pa se onda skontam da oni ni pola nisu strogi prema nama, koliko će život biti strog prema nama. Pored toga, to je kolo koje sa sobom donosi mnogo drugih životnih radosti. Moja škola je mjesto druženja, mjesto gdje svaki smijeh, ali i svaku suzu podijelim sa prijateljima, mjesto prve simpatije i prve ljubavi, prvog pisma za dan zaljubljenih i prve sročene ljubavne pjesme. Ponekad od ljudi čujem kako je đačko doba najljepše, pa se pobunim  i kažem da nije, ali u suštini se i pokajem za to. Nikad ovako sretni nećemo biti, nikad nećemo imati slobodu koju imamo dok smo u klupama i dok pažljivo slušamo profesore. Nakon završene srednje škole, pojedini idu na fakultete, ali većina njih ostaje i počinju da rade. Počinju sticati svoja prva radna iskustva, tek tad će da shvate koliko im je važno ono znanje koje su profesori pokušali prenjeti na njih. Ja pohađam „Srednju tehničku školu“ u Tešnju. To je tako reći tri škole pod jednim krovom. Ona se iz godine u godinu renovira i dobija novu školsku opremu. Na samom ulazu se nalazi zastava BiH na jednom od zidova koju su vjerovatno radili učenici neke od sekcija koje imamo. Također, na svakom narednom zidu se nalazi po jedan mali crtež učenika, koji su radili sami. Moja škola broji oko 650 učenika, podjeljenih u 29 razreda. Mnogo zar ne?  Uposlenici škole su svakog dana nasmijani, i veoma prijatni prema svima nama, bez obzira koliko tereta na sebi nose. Škola za svakog učenika pronađe neko zanimanje od ekonomskih tehničara, građevinskih tehničara, mašinskih tehnčara, do medicinskih tehničara, farmaceutskih tehničara i mnogih drugih. Često obilježavamo razne aktivnosti, nedavno smo imali dan srednjoškolaca. Gdje smo napravili mali bazar tako što smo pravili kolačiće i prodavali ih našim profesorima i učenicima. Prodali smo skoro sve, zbog čega smo bili veoma zadovoljni. Onda socijalni dani, gdje po jedan učenik svakog razreda ima priliku da izađe iz školske klupe i volontira na određenom mjestu. Što je velika prednost, danas-sutra, većina nas će naći određeni posao. Pohađam drugi razred ekonomske škole, za dvije godine odlazim, a iz dana u dan sve veća tuga obasjava moje lice. Na početku nikog nisam znala, veoma brzo smo se svi kao  razred uklopili, za dvije godine je bilo previše uspona i padova, ali uvijek bi ostali zajedno, jači nego ikad. Falit će mi sve ovo, moje društvo, išarane klupe, hodnici na kojim se čuo nas smijeh i naše rasprave. Svlačionice tjelesnog, zidovi koji su čuli mnogo tajni. Mnogi profesori nikad neće biti zaboravljeni, nadamo se da i mi kod njih nećemo biti zaboravljeni. Želim da naša škola ostane ista, i da svakoj novoj generaciji prenese ovo znanje koje su nama prenjeli, čast mi je biti dio ove škole i ovih, uvijek, nasmijanih ljudi. Želim da nove generacije naš vrt održavaju, da nikad ne zaraste, da čuvaju, baš kao što i mi za njih čuvamo.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 66 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments