Tata mi je uvijek govorio da se mogu družiti sa mnogo ljudi, ali ne mogu mi svi biti prijatelji. Ponavljao je da mi je dovoljan jedan prijatelj, ali pravi prijatelj. Tada nisam razumjela ove riječi i njegova neka stara priča o samo „pola prijatelja“ za mene je ostala misterija. Danas sam shvatila tatine riječi. Drago mi je što to nisam doživjela ranije, jer ja sam osoba koja lako sklapa prijateljstva vjerujući da su za cijeli život. Izgleda da sam bajkovito posmatrala život i potpuno zanemarila princip ti meni, ja tebi.
Prijatelj, jedna moćna riječ, predstavlja osobu koja sama bira da je tu, da je uvijek tu. Ona je tu kada je najteže, da ti da ruku i povuče te sa dna, a tu je i da zajedno slavite na vrhu. Ne morate isto da razmišljate, dovoljno je da podržavate jedna drugu čak i kada se ne slažete.
Kažu da su najbolji prijatelji oni koje steknemo u ranom djetinjstvu, jer oni su sa nama prošli kroz sve faze. Prvi dan škole, prva ocjena, prva ljubav, prvi izlazak. Zatim, tu su oni koje upoznamo na fakultetu. Tada smo svjesniji kakve ljude želimo u svojoj blizini. Kasnije, kada smo već zrele, oformljene i samostalne osobe sve je teže, pa i upoznavanje novih ljudi. Potreba za novim prijateljima je sve manja, a nama je sve teže da ispričamo svoju priču nekome. Tada već svjesno biramo da sa nekim podijelimo dosadašnji život i pustimo ga da postane dio našeg novog poglavlja.
Ja sam neko ko se čvrsto drži za ljude oko sebe, jer ja sam birala da budu tu. Čuvam to dijete u sebi, koje se poslije svadje sa nekim uvijek nastavi družiti. Jer, djeca ne stavljaju ponos ispred sreće koju donose ti zajednički trenuci. Djeca se ne preispituju, ne traže razloge, krivca, već sve rješavaju zagrljajem. Jedan dječiji poljubac odnosi sve probleme. Oni biraju da vole bez obzira na sve. To je za mene značenje riječi prijatelj. Osoba koja njegujući to dijete ustvari njeguje prave vrijednosti i „zaliva cvijet prijateljstva“.
Na teži način sam naučila da neće svi ostati, ljudi često odlaze, ponekad čak i zbog sitnice. Svi ljudi su različiti, nisu svi spremni za borbu, neki misle da niste vrijedni te borbe. Ali, to ne treba da vas obeshrabri. Ne možete nekoga „vući za rukav“ i tjerati ga da bude na mjestu na kome ne želi biti. Ne ide to na silu, ni ljubav, ni prijateljstvo. Dovoljno je da ih pamtimo kao osobe koje su nam obilježile jedan period života i dalje da krenemo bez njih, bogatiji za jednu životnu lekciju, koja nas može pripremiti za nove ljude koji dolaze.
