Pričaš li to što živiš?

26 jan
Martina Đokić

Ja sam Martina i nisam savršena. Šta više, po mnogim mjerilima sam daleko od ideje savršenstva, pa čak i u stvarima koje mi izvrsno idu.
Prije skoro 3 godine postala sam internacionalni trener iz oblasti NLP-a, čime sam preuzela odgovornost da mnoge ljude podržim u njihovom ličnom razvoju i da im pokažem da mogu svoj život i odnose sa ljudima da dovedu u željeno stanje. Da mogu da žive svoje snove.
Ta odgovornost iznad svega znači i da svojim primjerom pokažem da je život iz snova zaista moguć, da takoreći „živim to što govorim“. Prosto, nekako dođe na to da je u ovom poslu obaveza da uvijek nasmijani pričate i pišete o nevjerovatnom i savršenom životu koji živite. Da reklamirate proizvod koji nudite.

Povedena time, a iz velike odgovornosti koju sam osjećala i osjećam, svaka moja slaba strana ili životno polje koje nije bilo posloženo, činili su da se osjećam kao da sam iznevjerila svoj poziv, kao da nisam dovoljno dobar trener i pored toga što i srce i dušu ostavljam pred svoje polaznike i klijente.
Zaboga, ko sam ja da predajem o življenju svojih snova, kad ja imam još toliko tema koje nisam odgonetnula i toliko stvari koje želim da doradim na sebi?! Ko sam ja da nekome govorim da može da bude srećan, kada i sama imam svoje trenutke teških emocija i neodgovorenih pitanja?! Stvarno, ko sam ja?!
Ja sam Čovjek. Običan. Nesavršen. Baš kao svi ljudi.

Trebalo mi je tri godine da shvatim da nikada neću dostići tu ideju navodno savršenih ljudi koji znaju baš sve o životu, jer to je baš to: samo ideja, lijepa i oku prijatna ideja koja je jako daleko od istine. Ne postoji osoba na ovom svijetu koja nema teške trenutke, izazovne situacije i zbunjenosti, samo je razlika u tome kojom brzinom i mudrošću prevazilazimo takve momente. I razlika je u tome da li ih skrivamo ili pokazujemo.
Da stvar bude zanimljivija, najveća čar života jeste upravo u konstantnom traganju za odgovorima, otkrivanju sebe, osvajanju novih vrhova i spoznajama novih potencijala koje imamo. Što prije to prihvatimo, to ćemo prije i shvatiti da ideja savršenih života koja se servira sa svih mreža i kanala ne donosi ništa više osim frustracija, narušenog samopouzdanja i teženja ka nečemu što zaista niko u istoriji čovječanstva nije dostigao.
Rođeni smo da putujemo, istražujemo, otkrivamo, spoznajemo, i da pri tome svemu i uživamo u putovanju. Tome služe teme koje nas zbunjuju, izazovi koje ne umijemo da prevaziđemo, životni udarci koji nas pomjeraju iz korijena – baš tome da krenemo da se pitamo, da otkrivajući rješenja saznamo i ko smo još to mi i šta sve još znamo i možemo.

Čemu onda potreba da krijemo svoja neodgovorena pitanja, da se stidimo svojih traganja i prećutkujemo svoje strahove? Čemu skrivanje suštine života iza lažne savršenosti?
Evo ja npr. nemam savršene prijatelje, ali imam divne prijatelje koji su mi porodica i za koje bih sve na svijetu uradila. Imamo uspone i padove, ali iznad svega imamo ljubav zbog koje smo spremni da svaki pad zajedno prebrodimo.
Moja porodica takođe nije savršena. Nekada povisimo ton, nekada se ljutimo, nekada ne podržavamo, ali se iznad svega volimo i zajedničkim trudom radimo na tome da lijepih trenutaka bude znatno više od onih manje lijepih.
Imam i posao koji obožavam, a koji je dugo bio gospodar mog života i oduzimao mi pravo na privatan život. Koliko god ga voljela, nije bio savršen niti će ikada biti, ali ljubav koju osjećam prema tom pozivu uvijek me pokreće da dorađujem i sebe, i svoj rad, i svoj život, i da činim da mi osjećaj ispunjenosti bude nemjerljivo veći od osjećaja iscrpljenosti.
Ništa u mom životu nije savršeno, niti znam nekoga kome jeste, i da budem iskrena, ja sam zaista prihvatila da će tako zauvijek biti. A vi?
Da li vi zaista vjerujete da će osvanuti dan kada ćete zakoračiti u neki paralelni Univerzum u kojem vam je baš sve potaman i da će tada nastupiti život vječite sreće baš kako instagrami pokazuju?
Žao mi je što vam rušim snješka, ali od toga nema ništa. Baš mi, baš ovakvi sada, živimo život o kojem smo maštali nekada u prošlosti. Naravno, nismo se sjetili to da primjetimo i da u tome uživamo, jer sada imamo neke druge ciljeve koje valja dostići da bi se bilo srećno. Ako se malo osvijestimo i primjetimo, dobićemo i taj osjećaj ka kojem vječito idemo a on nam vječito izmiče, ali to je već tema za čitav jedan članak.

Kada sam prije par mjeseci dala sebi za pravo da budem nesavršena i kao takva da i dalje budem odlična podrška mnogim ljudima u njihovim traganjima i otkrićima, bukvalno sam fizički osjetila kako je ogroman teret nestao iz mene. Dobila sam pravo da ja budem JA i da baš takva i dalje budem i kompetentna i voljena, a da na sve to budem potpuno iskrena i sa sobom i sa drugima.
Znate, ima jedna opasna klopka: ako svoje mane i traganja krijemo od drugih, često se desi da ih sakrijemo i od sebe i tako ne primjetimo da smo sami sebi najveća blokada za napredak. A zamislite tek koliko energije uštedimo kada prosto otpustimo taj grč skrivanja i počnemo da živimo svoju slobodu.

I na koncu svega, zaista nije važno da „živimo to što pričamo“ već je najvažnije DA PRIČAMO TO ŠTO ŽIVIMO. Da pričamo o svojim traganjima i otkrićima, o tome na koja pitanja nemamo odgovore, sa kojim strahovima se susrećemo, šta nas vuče unazad, a šta pokreće da idemo naprijed. Da dijelimo svoja savršeno nesavršena putovanja.

Zato dajte da tragamo zajedno i da zajedno dolazimo do odgovora na sva velika pitanja. Jer zajedno smo jači. I savršeniji. 😉

“Muka je sve to sa znanjem, veruj mi. Ono se
zasiti sebe i prestaje da saznaje. Neznanje
je početak hiljadu novih početaka. I nemoj
ga se nikad stideti.” (Mika Antić)

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 150 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa