Pričajte nam o svijetu u kakvom biste željeli odrasti

25 jul
Asja Spahalić

Dragi istogodišnjaci,

Zaista vam ne želim oduzimati ovo kratko vrijeme u kojemu morate odrasti. Želim vas samo zamoliti da nakratko bacite poglede na ove kratke retke, na ova moja razmišljanja…
Shvatam da je teško. Teško je podnositi ovu smjesu od života kojoj prije okusa nismo osjetili. Bačeni smo u nju ne svojom voljom. Kao da se jedan dan probudiš i samo se počneš gušiti u njezinim sastojcima. A njezini sastojci nisu ukusni kao nenina pita od jabuke. Gorki su i njih čine: izdaja, mržnja, ljubomora, zavist, teške, ružne riječi, osuđivanje, nepovjerljivost, usamljenost i bol. Jednom riječju – odrastanje. Nikada nismo bili svjesni da postoji i tamna, strašna strana života. Da postoji tamna strana sunca. Stvari su se do neki dan činile krajnje jednostavnim poput leta leptira, a sada se to šaroliko lepetanje krilima pretvorilo u tužno vukovo zavijanje na mjesec. Guramo se sa nekakvim sijenkama ka životu odraslih i sve više želimo da nikada do njega ne dođemo dok je u nas uprto milion očiju tražeći u našim teškim koracima i najmanju grešku…
Bojim se odrasti. Bojim se otvoriti vrata ka tom njihovom svijetu koji me je toliko puta rasplakao i prepao. Poput malenog ptića želim se od njega sakriti ispod majčinog krila. Jer mi odrastamo u svijetu gdje nam svi ističu kako nismo dovoljno dobri i kako je svaki naš pokušaj nedovoljan za nešto više. Odrastam u svijetu gdje nikome nije važno ako nekoga drugog grubo gurne u provaliju da bi on stao na više mjesto. Odrastam u svijetu gdje ne mogu pronaći prijatelja koji nije uz tebe samo radi vlastite koristi. Odrastam u svijetu logora, izumrlih životinja, maltretiranih bića, uništenih šuma, bolnih glasova i tihih plačeva. Nisam to željela. To mi donosi odrasli svijet.
Stariji bi trebali znati šta je dobro i zabranjivati zlo. A odrasli nam ovo rade. Odrasli u foteljama. Oni su nezahvalni na onome što imaju, dok neko sanja i o manjem nego tom’, a možda nikada neće doživjeti da to ima. Kada bi se neko i usprotivio i pokušao nešto promijeniti ‘netragom bi nestao’, jer niko ne voli sveznalice.
U ovakvom svijetu odrastam ja. A to ne želim. Jer ja želim odrasti u svijetu punom ljubavi i skrivenih nadanja…
Želim odrasti u svijetu druženja. Zašto? Danas sve više mojih prijatelja ne razgovara sa mnom iako kažu da to rade. Za mene kucanje po tastaturi ne predstavlja razgovor. Svoje drugove želim vidjeti na igralištima kako igraju lopte. S njima želim da skačem po zelenim livadama .
Želim odrasti sa ljudima koji želje udijeliti osmijeh i lijepu riječ. Sa ljudima kojima i maleni cvjetić predstavlja ogroman znak pažnje.
Želim da oko mene pleše hiljadu vrsta životinja kojima ne prijeti izumiranje.
Ali pored svih ovih ‘želim’ htjela bih naglasiti ono jedno važno – Želim da sva djeca na svijetu, nebitno da li su crna ili bijela, dobiju svoju priliku da zablistaju u sreći. Pa da odrastam zajedno sa njima sa osmjesima na našim licima. A osmjeh je zarazan… Želim da se i odrasli više smiju i kroz njihovu sreću da nama omoguće ljepši svijet za odrastanje.
Hvala Ti, što si svoje vrijeme posvetio ovome. Nadam se da ti nisam smetala.
Javi mi se ponekad.
Piši mi kako je kod tebe.
Sa toplim željama,
Izgubljena duša.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 68 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments