PRIČA O JEDNOJ LJUBAVI

21 apr
Irma Ećo

Ljubavne priče su uvijek lijepe. Ljubav je najljepša stvar koja ti se može desiti. Osim
ako istovremeno nije i najgora.
Zehra je i u svojim šezdesetim godinama najljepša žena koju sam u životu vidjela. I
stvarno sam se uvijek pitala zašto je sama. Često sam mamu zapitkivala zašto teta
Zehra nema nikoga, a ona bi mi odgovori „deder šćeri, svoja ti posla, ne petljaj se
gdje ti nije mjesto“. Bila sam mlada i nisam mogla razumjeti zašto. Sada kad sam
malo starija, pišem vam ovu priču da možda i vi shvatite. Da spoznate zašto je jedna
lijepa Zehra ostala sama sve do posljednjeg časa.
Ramazanske noći su uvijek bile najljepše. Mahala je tada drugačije izgledala. Sve je
isto – a opet tako različito. Toplina i mir koji se širio oko nas nije moguće opisati
riječima. Mi, omladina, imali smo tu tradiciju čekanja sehura. Sjedili bismo, pričali,
smijeh bi odzvanjao i to ne bi smetalo nikome. Pa čak ni Sabahudinu, starijem dedi
iz komšiluka koji bi vazda galamio kad čuje viku u kasne sate.
Bili smo grupica omladine koja se stalno družila. Nas sedam. Jedne noći pođosmo
do džamije, ispred ima lijepa česma i klupica pa odlučismo tu posjediti malo.
Skupismo se ispred Jusufove kuće i lagano pođosmo. Usporeno. Niko ne žuri.
Želimo da nam sati traju i da vrijeme stane. Da živimo u momentu.
Dođosmo do početka ulice, kad ispred vrata sjedi teta Hajra. Sama. Ugleda nas i
pozva kod nje. Mi se razgledasmo, nešto nam se ne ide, hoćemo da se družimo.
Imamo mi svojih tema. „Hajte bujrum na baklavu i sok od borovnice“ – tu nas je
kupila. Okupismo se oko nje, a ona nam svima dade po baklavu i sok.
Uprati ona kako se zgledaju Jusuf i Fatima, pa povika „kad će svadba?“. Oni
pocrveniše. Ne znadoše šta odgovoriti. „Nismo mi zajedno“, teta Hajro, „samo se
družimo“ – izgovori jedva Jusuf. Fatima spustila glavu i ne diže je. Teta se samo
nasmija.
„Mladost će proći. Godine idu, ne znaš ni u šta ti prođu. Samo se jedno jutro probudiš
i shvatiš da si ostario. Sjećaš se i uspomene vraćaš, ali ne ideš nazad. Jer ne možeš.
Živite, djeco, punim plućima. Život nikoga ne čeka, vi ga morate sustići. Ne kaže se
džabe da ne ostavljamo za sutra ono što možemo uraditi danas. Sve što se ostavi, na
kraju se i izgubi.“ – povika ona.
Ustade da napravi kahvu. Upita i nas hoćemo li, a mi, koji kahvu nikad ne pijemo, u
glas rekosmo „pristavi“. Nasula nam u fildžane i iznijela rahatlokum. Na satu tačno
nastupila ponoć.
„Djeco, život ne možemo isplanirati. Sve što mislimo da ćemo uraditi, pobjeći nam
iz ruku. Ispričat ću vam sada jednu priču iz svoje mladosti, taman da nam prođe
vrijeme do sehura.“ – otpi jedan gutljaj vrele kahve, i nastavi dalje.
„Bile su to neke sedamdesete, imadoh nekih sedamnasest godina. Najviše sam se
družila sa Zehrom. Djeco moja, koliko je to lijepa djevojka bila. Dva se oka nisu
mogla nagledati. Oči smeđe, krupne, kosa crna, duga. Osmijeh joj je bio najljepša
šminka. Mladići iz mahale svi se u nju zagledali, a njen otac bio strog, ma ništa joj
nije puštao. Poznavao i moje, pa bi joj nekad i dozvolio da malo prošetamo. U krugu
mahale, naravno. A opet, kad dođe Ramazan, nekako bismo ga smekšali, pa bi je
pustio da s nama kad-kad čeka i sehur. Nas nekoliko djevojaka, i dva mladića isto iz
komšiluka. Sjećam se kao jučer da je bilo, dogovorismo se u petak da idemo kod
Merjeme. Imala je tako lijepu bašču, a roditelji joj divni bili, najmoderniji u ta doba
od ostalih. Krenem ti ja po moju Zehru, kad Safet na prozor, njen babo. Ne da joj da
iziđe. Inače kad on kaže ne može, ja se povučem. Da se ne zamjeram starijem. Ali,
tu večer, šejtan mi nije dao mira. Ja sam njega molila i molila da je pusti. I šta će,
čovjek na kraju dozvoli. Bezvoljno, dabome. Spremi se Zehra i mi pođosmo. Dočeka
nas naša raja, i u ćošku neki nepoznati momak. Merjema nas upozna s njim, njen
rođak Jasmin iz Novog Pazara. Došao na par dana u naše selo. Naše je godište, pa
nikome nije ni bio problem što će sjediti s nama.“
Uze teta Hajra jedan zalogaj rahatlokuma, a mi ne trepćemo. Čekamo da nastavi
dalje.
„Mi smo se tu večer okupili standardno, da nam vrijeme prođe. Niko nije očekivao
da će se baš tog petka roditi ljubav između Jasmina i Zehre. I to na prvi pogled. Kad
me neko pita vjerujem li u ljubav na prvi pogled, mogla bih im samo ispričati njihovu
priču, pa da vide da to zaista i postoji. Zehra je uvijek bila stidna i povučena, ali
Jasmin, Boga mi, kako vidjeh bijaše sve suprotno od toga. Ne znam kako se
namjestilo da sjednu jedno preko puta drugog. Onako tu večer svi smo se smijali,
pričali, nisam nešto ni obraćala pažnju na njih. Sljedećeg dana Merjema mi dolazi i
kaže rođak joj se raspituje za Zehru. Kako me sjećanje služi, bijaše dvije godine
stariji od nas, ma tačno za ženidbe. Nemojte se smijati ništa, u naše vrijeme se
udavalo odmah poslije škole, nema čekanja. Ma neko nije čekao ni da je završi. Ali,
eto, Zehrin otac nije nju nikad požurivao. Bila mu jedinica, sve joj omogućio. Bili
dobrog imovinskog stanja, htio da je šalje i na fakultet. I Zehra je to isto htjela. Kad
bismo pričali o udaji, samo bi odmahivala glavom. Htjela je da postane ugledna
profesorica, udaja joj nije bila na pameti. Pošto smo mi to znali, nismo joj mogli reći
da se Jasmin raspituje za nju jer više ne bi htjela izlaziti s nama. Prešutismo, i
nastavismo se okupljati i narednih večeri. Malo po malo oni se počeše upoznavati i
Zehra se nekako opustila. Svaku noć smo nalazili način da je izvučemo iz kuće da bi
se mogli vidjeti. Počeše oni pravo ašikovati. Došlo vrijeme da on pođe kući i
predložio joj da pobjegne s njim. Ona onako, s drugim životnim planovima, povika
da ne može. Mora vidjeti sa svojima. On prihvati to, dobro kaže, razmisli ti, pa ja
kad dođem sljedeći put da mi daš odgovor. Na tome je ostalo.“
Šta je dalje bilo? – upita Jusuf.
“Pa prođe nekih mjesec dana, i Jasmin ponovo dođe u selo. Zehra nije htjela da se
uda, kaže ima još vremena. Da završi školu i ono što je zacrtala, pa će onda. On
nekako prihvati, i vrati se svojoj kući. Ali, to ti je sine, nikad ne znaš kako ko živi i
šta koga muči. Njegovi mu stvarali pritisak da se oženi, da osnuje porodicu, našli mu
dobrostojeću priliku iz zavičaja, ma sve spremno. Imao bi sve sa njom, osim ljubavi.
Njegovo srce ostalo kod Zehre i on ne htjede ni jednu drugu. Dođe on kod Zehre i
ispriča joj sve. Dogovore oni da se uzmu, da ne čekaju ništa. Kako su običaji nalagali
njegovi moradoše doći u prošnju. Zehra reče svojima da ima jedan mladić i da hoće
da je prosi. Doći će kaže sutra večer. Njeni pristadoše. Svanula srijeda, napolju sunce.
Cijeli dan se kuhalo i spremalo, i ja sam bila tu. Brzo nekako akšam pade i neko
pokuca na vrata. Svi skočismo ushićeno, kad ono Merjema. Tužna pogleda nas
poselami i dade Zehri neko pismo. Povika da se ne može zadržavati, i otrča prije
nego je išta stigosmo upitati. Ona uze pismo i ode u sobu. Mi ostadosmo na vratima.“
Zakašlja se teta Hajra i otpi gutljaj soka, pa nastavi dalje:
„Zehra je od tog dana ostarila za deset godina. Za manje od mjesec dana smršala je
deset kila, iz kuće izlazila samo ako je bilo nužno. Nije više imala onaj osmijeh koji
je krasio njeno lijepo lice. Dolazila sam joj svakog dana i pokušavala je oraspoložiti,
ali bezuspješno. Nikad nikome nije govorila šta je pisalo u onom pismu, ali svi smo
bili svjesni da od udaje za Jasmina nema ništa. Jednog jutra sam ustala rano i
napravila uštipke koje voli, da joj odnesem i malo je oraspoložim. Ušla sam u sobu
a ona sjedi kod prozora. Tog jutra mi je dala ono pismo da pročitam, i dan danas je
ostalo kod mene.“
Ustade da ga nađe, kad u vitrini stoji ispod nekih starih knjiga. Uze sa stola naočale
i krenu da čita:
„Voljena moja Zehra,
Sudbina nas je spojila i neizmerno sam joj zahvalan na tome. Upoznao sam najdivnije
biće i s tobom sam bio spreman koračati do kraja života. I sada dok ovo pišem,
razmišljam o tvojim krupnim očima. Tvoj smeh i glas mi ne izlaze iz glave, i strah
me dana kada ću zaboraviti kako to zvuči. Zaslužuješ najveću sreću sveta, i žao mi
je što ti je ja neću moći pružiti. Moji su me naterali da oženim Seniju. Nisam hteo,
tako mi Allaha, ali ne mogadoh protiv njih. Majka me zakle i reče ako odem preko
praga da je više videti neću. Htedoh ti doći da te još jednom vidim i saopštim ti uživo,
ali bi me strah. Nisam imao hrabrosti pogledati te u oči. Nadam se da ćeš naći svoju
sreću i živeti lepo. Mene ne čekaj jer čekanje vredno nije, život skroji onako kako ti
duša poželi. Ostani uvek blistavog i sjajnog lica, cvetaj i tamo gde niko ne cveta.
Halali mi, ako možeš, ako ne – prihvatam i to. Ja sebi svakako oprostiti ne mogu.“
Sad već svi plačemo. I teta Hajra krije suze, pokušava biti jaka. Čekamo da nastavi.
„Godine su prošle od tad, moja djeco. A to je i dalje najbolnija priča kojoj sam
svjedočila. Zehra se nikad nije udala. Bilo je prilika, htjeli su da je prose, ali ona ne
htjede. Nekako se sabrala vremenom i nastavila dalje. Postala je profesorica
bosanskog jezika, baš onako kako je i htjela. Jednog dana morala je doći za Sarajevo
da mijenja neku kolegicu. Upoznala se sa učenicima. U njenom odjeljenju jedna
učenica joj posebno privuče pažnju. „Moje ime je Zehra Hadrić i došla sam iz Novog
Pazara na razmenu učenika“.
Sad već svi uzimamo maramice i brišemo oči. Teta Hajra pogleda na sat, ustade i
spremi nam jelo da zajedno sehurimo. Završismo i uputismo se ka džamiji na sabah.
Onako bez riječi, tiho, svako sa svojim mislima. A opet svima nam kroz misli prolazi
isto. Jedna ljubavna priča koja će živjeti, iako je odavno izgubljena. Upitah tetu Hajru
kako bih mogla dati ime ovoj priči, ako je nekad budem napisala. Napiši samo „Priča
o jednoj ljubavi“.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 1 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments