Priča jedne izbjeglice

26 feb
Suzana Zorić

Zovem se Bašira el-Abib. Imam 21 godinu, ali ponekad se osjećam kao da sam mnogo, mnogo starija. Svu svoju porodicu sam izgubila u Kabulu tokom jednog napada talibana. Ja sam jedna od emigrantkinja čija jedina želja je bila da dođem do Evrope, ne mareći gdje bih mogla završiti. Samo sam htjela da pobjegnem iz tog pakla, zvani moja domovina Afganistan. Ja sam Bašira i ovo je moja priča.

Nikada nisam znala šta znači sloboda, jer sam rođena u vrijeme kada su u mojoj zemlji već bili Američki i Britanski vojnici. Majka mi je ponekad pričala kako je ona odrastala u sretnom Afganistanu, i kako je nekad bilo lijepo u toj čarobnoj zemlji. Te njene priče činile su mi se kao bajke iz davnih vremena, jer nisam mogla da vjerujem da svega 20 godina pre moga rođenja, ta zemlja je bila tako lijepa i nerazrušena. Moja majka, moj otac, brat i sestra i ja smo živjeli u jednom malom stanu u centru Kabula. Otac mi je bio prevodilac i radio je pri vojsci, a majka…pa ona je bila domaćica od kada sam je ja znala, a pričala mi je da je krenula u školu za medicinsku sestru dok nisu došli mudzahedini na vlast i dok se nisu pojavili novi zakoni. Brat i sestra su mi još bili mali i nisu ni razmišljali šta će da budu kad porastu. A ja? Pa ja sam željela da budem bolničarka. Željela sam da spašavam ljude kao što sam i ja bila spašena kada me je ujela zmija pre sada 7 godina. Spasila me je jedna bolničarka koja je bila sa jedinicom vojske Britanije koji su me našli u polju u nesvjesti kad me je ujela zmija. Moj život je bio iole normalan, dok se jednog jutra nisam probudila u bolnici, gdje je kraj mene stajao jedan vojnik u američkoj uniformi koji mi je provjeravao vitalne funkcije. Dobro se sjećam da je rekao:
„We have one survivour.“
Dobro sam znala šta to znači. Nisam imala više nikog ni ništa što bi me vezalo za tu zemlju. U bolnici sam provela više od 6 sedmica, većinom pod jakim anesteticima. Kada sam se oporavila i izašla iz bolnice, primila me je moja tetka koja je bila sama. Već sam počela da planiram svoj odlazak što dalje od te proklete zemlje. Tetka je polako shvaćala moju želju i na kraju mi je samo spustila svežanj novca na sto i rekla mi je „Srećno“.
I tako nakon 8 mjeseci od smrti moje porodice, krenula sam na najteži put u mom životu, krenula sam pur Evrope.

Na tom putu nisam putovala onako kako sam platila. Preko Sredozmenog mora putovala sam jednim malim izbjegličkim brodićem na kojem sam bila sa još 45 izbjeglica, većinom iz moje zemlje i Sirije. Bili smo smješteni u malom skladištu, gdje nas je prevoznik skrivao od obalske straže. Nekako smo uspjeli stići do Grčke bez da se prevrnemo ili potonemo. Tu nas je preuzeo jedan prevoznik iz Bugarske ili je bar on tako rekao. Mislili smo da ćemo ići nekim autobusom, ali zapravo on je nas 45 smjestio u mali kombičak, ali nas je prethodno stavio u nekakve sanduke sa malim otvorom za vazduh. Tako smo putovali sve do granice sa Austrijom bez da smo ijednom stali. Međutim, odjednom smo bili zaustavljeni. Bili smo iscrpljeni, bolsni, umorni. Zaustavio nas je tim UN-a. Pratili su tog trgovca ljudima već par mjeseci. Nas su odveli u skolnište UN u susjednu Švajcarsku. Uspjela sam da dobijem azil i da upišem medicinu. Počela sam da volontiram i u Ujedinjenim Nacijama. To volontiranje me je odvelo u London ove godine na konvenciju o izbjeglicama i ono što proživljavaju tokom puta u bolji život. Takođe prijavila sam se i na seminar koji je držao jedan vojni ljekar. Iznenadila sam se kad sam na bini vidjela onu djevojku koja mi je pre nekoliko godina spasila život od ujeda zmije. Tada mi je rekla da ako nešto jako želimo možemo to da i dobijemo. Bila je u pravu, bila sam u slobodnoj zemlji, studiram medicinu, ali mi i dalje nedostaje moja porodica.

Na kraju tog seminara Molly je rekla nešto što ću uvijek pamtiti. Rekla je „If you can dream about something you can do it“; dodala je da je to rekao Ian Stanlake. Još jedna parola koju ću pamtiti do kraja života. Nisam joj se javila tog dana. Želim da joj se javim onog dana kada dobijem diplomu. Jer ta diploma će biti znak da sam ipak izašla kao pobjednik.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 73 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments