Priča djevojke u kaputu

6 mar
Aldijana Kerkez

Ponedjeljkom bi prošetala u žutom kaputu lepršave kose koja miriše na lavandu,
utorkom bi šetala u crvenom kaputu,
srijedom već u sivom,
četvrtkom je voljela obući smeđi kaput i svezati kosu u visoki rep,
već petkom bi šetala u crnom kaputu,
nekako s pola duše,s pola koraka, s pola sebe…
Vikendom je ne bih sretao.
Pričaju da vikendom ne izlazi iz kuće, živi u nekoj trošnoj kućici za koju plaća kiriju, nadajući se boljem sutra,boljoj budućnosti, sama zarađujući za krov nad glavom.
Koliko god bi ta djevojka radila, uvijek bi pronalazila vremena da prošeta ulicom i posjeti starog čovjeka na kraju ulice kojem niko nije odlazio.
Nosila bi mu nešto hrane u posudama, neki sok i obavezno po jednu knjigu.
Kada ih sretnete da zajedno šetaju, drži ga ispod ruke, pomaže mu da pređe ulicu, zajedno se smiju, i da…često sjede na klupi pored trotoara, pa onda uslijedi red suza,red smijeha, malo tuge,malo sreće, parče boli, parče radosti.
Eto, koliko se sitno broje velike stvari,
koliko su neprimjetni veliki ljudi,
i koliko je malo onih kojima za sreću treba neko ko ih nasmije, koga nasmiju, ko ih tješi, koga tješe, ko im znači, kome znače.
Da djevojka nije donosila hranu, možda bi starca davno srušila glad, da starca nije bilo, možda bi ona bila sama u vrtlogu ljudi.
A bili su tako slabi, a tako jaki.
Često bih čuo i kako je naziva “kćeri” dok joj zahvaljuje na druženju.
Malo li je onih koji ne mare šta će svijet reći, onih koji žive za sebe, zbog sebe i onih koji rade da bi sa starcem podijelili parče hljeba.
I na kraju krajeva, nije bitno koliko imaš, već koliko daješ.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 174 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments