Premalo za sve, previše za ništa

26 mar
Matea Šain

Jednoga dana kada se probudiš
U gradu u kojem sam nekada ravnala ulice
I kada neprimjetno pogledaš u prozor
Na kojem su odavno spuštene roletne
Na našim će tortama gorjeti i odveć previše svijeća
Za povratak jula dvije ‘ devetnaeste.
Bit ću tada knedla u tvom grlu
I ono što stoji među zubima.
Zvat ću se tvoje pokajanje i stid,
Nikad priznat glasno, ni sebi ni meni.
Željet ćeš sve čega si se bojao,
A sanjati sve što si imao.
Tišinu će ti tek ponekad prekinut tuđi smijeh
Kojeg ćeš prezirati jer nije moj.
A onda ćeš prezirati sebe
Jer smo bili premalo za sve, previše za ništa.
Dane ćeš puniti satima, a ne događajima
I grlit ćeš bez topline.
U zimu ćeš staviti kapu koju sam ti kupila za Božić
Jer je ,eto, zahladilo. Samo zato.
Kad napišeš novu pjesmu,
Poželjet ćeš je poslati, očekujuć zauzvrat iskreno mišljenje
I ono moje da poletiš u visine.
Jedno mjesto u pozorištu stajat će prazno
Kad premjerno izvodio uzbuđen novu predstavu.
Nedostajat će ti sve što te ljutilo,
Nedostajat ću ti ja, smiješna i luda.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 67 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments