Praznine

21 mar
Aida Bagić

Okreneš se, tek na tren, ali praznine su brže. Vrijeme je uvijek brzo prolazilo, samo ti to nisi primjećivala. Ili si se pravila da ne primjećuješ. Onda je bilo teško popuniti sve te praznine. Na ekranu. U sjećanju. Kao na filmu, vrtiš pred očima digitalni sat, stranice kalendara, pokušavaš se sjetiti kada se dogodilo ovo ili ono. Nema šanse. Vjeruješ da je sve pohranjeno na sigurnom, negdje iza kapaka, u moždanom tkivu, neuronima naslaganima jedni na druge, sinapse su otporne, ali ne možeš ih jednostavno dozvati. Njegov djed, starac od preko devedeset, ležao je nepokretan. Na krevetu uza zid, u prolaznom sobičku bez prozora. Nitko s njim više nije mogao razgovarati jer nitko nije znao mađarski – jezik kojim je starac govorio do svoje sedme godine i kojega se jedino sjećao. Tako ima niz crtica koje si upamtila. Moguće je da su s godinama sinapse malo oslabile, da nije baš tako kao što se sjećaš. Moguće je da se jasnije sjećaš onoga što si o tome govorila nego samog trenutka. Prolaženja sobičkom u kojem umire nepokretni djed, stranac svojim potomcima, do velike prostorije gdje smo pili Vecchiu i razgovarali o filozofiji, povijesti i revoluciji. Dobro, više je to bilo nalik sokratovskim dijalozima, on je govorio, a ti si povremeno rekla da jest tako, uistinu. Povremeno si rekla, ne, nije tako, uistinu. Onda bi se on i njegova žena zagledali u tebe kao da si rekla nešto vrlo mudro i duboko, pa bismo svi zajedno otpili po još jednu čašicu. Već godinama ne piješ Vecchiu.

– Svi stavovi i mišljenja izraženi  u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.-

(Visited 6 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments