Prašina

19 jan
Anonimno

PRAŠINA

Sjedimi gledam u jednu tačku. To što se tačka ne pomjera ne znači da je sve prestalo da se kreće,niti da je ovaj svijet iluyija. U glavi mi,kao kratkometražni film, ,,prolaze slike’’ moje realnosti ,onoga sa čime sa svaki dan budim I liježem da spavam. Otvara se bezbroj 19novih puteva,mogućnost,a od pitanja se stvara planina koja doseže oblake.Zašto nosim baš ovaj identitet? Koji je razlog mog postojanja? Od čega sam postala?
Zadržim dah kao da ne dišem,kao da ne živim. Čini mi se da je vrijeme stalo. Ali srce kuca mozak radi,a život nastavlja dalje. Vrijeme teče kao Rijeka vječnosti. Eh,das mo svi kao ono, da idemo naprijed das mo neustrašivi ,neuništivi I toliko moćni da ne možemo nestati. Ipak, mi smo samo mali dio tog vremena. Koliko toga je iza našeg postojanja,a koliko toga će još doći. Život,pun oscilacija,uspona I padova,čini mi se kao jedno dugo putovanje a u stvari toliko je kratak da stane u treptaj oka. Uče nas da dobijamo šta zaslužimo. Onda pokušamo sagledati svije I vidimo da nema pravila. DObre stvari se dešabaju lošim ljuidma I loše dobrim. Ljudske živote skraćuju mnogo neočekivane stvari. Uragani,zemljostresi,rušenje aviona,nesreće.. to mi ne biramo,samo dodje. Dijete koje nije ni stalo na svoje noge,završava život koji nije ni stiglo da osjeti.Malo,nevino stvorenje pupoljak koji je tek trebalo da upoyna.Sudbina? Kažu da ne postoji,a opet joj se dosta toga pripisuje. Ljudima je lakše da se suoe sa talasima koje ovaj život,kao okean postojanja stalno donosi,ako kažu da je tako moralo biti I da nisu ništa mogli učinit u vezi sa tim. Nastavimo dalje,nadajući se dobrom. Smatram da smo mi mravi koji konstantno na ledjima nose teret tri puta veći od sebe. Možda se nama zbog toga život čini dug,dovoljno dug za sve,osim ako ta nepredvidiva sudbina ne umiješa prste.
Zato ću da udahnem I da proživim svaki trenutak ne gledajući na to da li mu je bio u planu ili nametnut. Uživaću u sreći I cijeniću dobro. Biću vedra,hrabra,stabilna I jaka osoba,koja će znati da voli ali I da bude voljena, Stvaraću harmoniju I kada je sve rasuto. Izboriću se protiv univerzuma,protiv svih problema. Neću gledati da li su mali ili veliki,jer o veliči više ne vrijedi raspravljati.Uvijek će postojati nešto mnogo veće I nešto mnogo manje od nas.
Zrno pijeska je malo,ali imaću na umu da živim “punim plućima” ,bez želje da zaustavm dah,jer ću na kraju ipak biti manje od njega. Nestaću I postaću isti onaj prah ona prašina u koju je Bog udahnuo život.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 78 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa