Pozorište

24 jun
Belma Spirjan

Kada usne blago zanijeme i riječi zapečate djela, tada i zvijezde postanu olovne i teške. U drugim ljudima vidiš ono što oni sami i jesu, bezdušne lutke, čiji život zavisi od lutkara. Tada maske stavljaju na svoja lica i tu započinje igra riječi, ples laži i neispunjenih djela. Lutke tiho odlaze i dolaze svaka krhka još više nego prethodna. Laž, ona bijedno izgovorena riječ zbog koje bismo zadržali nečije povjerenje. Tada lutkar pokida konce, a one, lutke padoše pred svjetlo napravivši posljednji korak. Lutkar pusti gromoglasni smijeh, a nedugo zatim nasta grobna tišina. Sve je zamrlo. S lutki spadoše maske, one postadoše ono što su zapravo uvijek i bile, naivna mala bića okačena o konce, a njihov život prepun laži, zapečatila je istina lutkara. A ko si ti? Da li si se ikada zapitao? I tako u jednoj noći padoše sva uzaludna čekanja i nadanja. Sve je postalo ono bilo jednom, ne tako davno. Riječi izgovorene, a ne preboljene. Oči sanjarske, pune suza. Ruke ispružene, ne drugu ruku da traže, već preklinju za milostinju. Ljudi teške snove snivaju, dok drugi samo jedan san imaju, dočekati iskrena jutra. Jer tamo negdje pobjeglo je sve što se u duši skriva, a tu je ostao samo beznačajni mišić da se grči i opušta. Oči su postale slijepe, ruke naborane, lica prekrivena u đavolska, a sve to nastupi jednoga dana. Kada ljudi obore pogled ka zemlji tada zaborave ko su im roditelji i oni sami. Tada postajemo samo odbačene lutke prljave igre laži nekog bezličnog lutkara, čiji će život obasjati svjetlo, a nakon toga ispuniti grobna tišina i pusti mrak.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 105 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments