Posljednji turist u Portoriku #1

23 okt
Kristijan Komorčec

Draga Marta,
Čekao bih te cijelu noć
Ali izgubio sam tvoj trag
U botaničkom vrtu
Između magnolija i jasmina
Dok se stakleni mjesec
Svejednako raspadao
Nad starim San Juanom
I dok je cijeli svijet
Podsjećao na sudnicu

Da, čekao bih te cijelu noć
Ali ljeto se opet usporilo
Neka se neobična kiša
Počela razlijegati po Fortalezi
Neka se neobična bolest
Počela uvlačiti u
Sve te raštimane klavire
Koji su sve do jučer
Bili ispunjeni leptirima
I iako je sol i dalje treperila u zraku
Iako su se sjene i dalje izduživale
Po svim tim bijelim balkonima
Negdje duboko u sebi
Znao sam da prije ili kasnije
Svi moramo pokazati svoje ruke
I da će se moje raspoloženje
Uskoro opet promijeniti

Draga Marta,
Čekao bih te cijelu noć
Ali sva ta zvona
Na šećernim plantažama
Počela su tonuti
Sva ta holivudska lica
Na reklamnim panoima
Počela su tonuti
Sve te ranjene fasade
U radničkoj četvrti
Počele su tonuti

Draga Marta
Želio sam se svidjeti
Svim onim ženama
Koje su se svake subote
Motale oko Casa Blance
Gdje je moja zadnja kriva misao
Već odavno eksplodirala

Draga Marta,
Želio sam te barem jednom osjetiti
U svoj tvojoj punini
Da, želio sam da odbaciš
Svoju lažnu skromnost
Želio sam da skineš svoju odoru
Želio sam da vičeš na mene
U jednoj od onih beskrajnih kuhinja
U kojima se nikada ništa ne događa

Draga Marta
Dok su spaljivali sve te vijesti
Iz Peñuelasa i Naranjita
Moj se radio počeo otapati

Draga Marta
Svi ti muškarci koje si toliko voljela
Pali su upravo na onim mjestima
Na kojima su obećali da će stajati

Draga Marta
Čekao bih te cijelu noć
Ali kad su svi tvoji
Prijatelji iz zatvora
Napokon počeli ispaljivati
Svoje snove u svemir
Nešto se u meni
Iznenada prelomilo
I iako je moje srce
Još uvijek glasno kucalo
Odavde sve do Boricua
VIše ga jednostavno
Nisam mogao slijediti

Draga Marta
Čekao bih te cijelu noć
Ali dok su svi ti satovi
Na Plazi de Armas
Otkucavali ponoć
Svu onu modernu tugu
U kojoj smo toliko dugo živjeli
Počeli su izlijevati u ocean

Draga Marta,
Nisam sentimentalan
Ali sjećaš li se Laresa?

Draga Marta
Svaki put kad bi
Otvorila svoja usta
Nekoliko bi ponosnih
Španjolskih loza
Bespovratno zamrlo

Draga Marta
Svaki put kad bi se spustila do La Perle
Sva ona naslagana stoljeća
Ponovno bi ostala bez napona

Draga Marta
Čekao bih te cijelu noć
Ali u tvojim plavim očima
Sve je uvijek djelovalo
Nekako nepotrebno daleko

Da, čekao bih te cijelu noć
Ali kad je iz svih tih papirnatih taksija
Napokon počeo curiti
Onaj prepoznatljivi žuti dim
Nismo više nimalo sumnjali u to
Da ćeš opet malo kasniti

Draga Marta
Čekao bih te cijelu noć
Ili neku poput tebe
Ali to je bilo 1950-e
I iako ne žalim ni za čime
Izgubio sam tvoj trag
U botaničkom vrtu
Između magnolija i jasmina
Dok smo jurili u susret toj široj slici
I svim onim ljudima
Koje nikad više nećemo vidjeti

– Svi stavovi i mišljenja izraženi  u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.-

(Visited 6 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments