Poslije mnogo vremena

30 nov
Maid Čorbić

“Hajde brzo se obuci i izađi ispred svog stana
Da ugledam te oči zamagljene u avangardi magle
I prigrlim svoje žestoko tijelo tik uz tvoje
Nježno, bez imalo tjeskobe i zle misli
Osjetim šta je ljubav konačno
Nakon mnogo godina!”

Zašto da godine trošimo u samoći i bijedi
Ako nas tamo negdje očekuje svijetla
Budućnost skrojena u dvoje?

Godine lete tako brzo kao rukom iskristalisane
Zamahom snažnih krila što oči obojene igraju
Valcer ljubavi uz spori način muzike, jer
Sa osmijehom na licu koji krasi
Ljepšu stranu svijeta, krasi dio postojanja mog!

Nije li premalo kada patimo zbog glupih isinuacija
Gdje radi jedne svađe osjetimo žar na srcu
Žigosan vrelim olovom, pa zaboli nas u njedra
Preskakajući svo od bola pretrnulo tijelo
Za dvadeset i jednu godinu?

Poslije mnogo vremena još gledam tuđu sreću
A svoju provodim u četiri fasade teksturalnih oblika
Priželjkujem da se nešto desi, a sanjam i dalje ono
Što i drugi sanjaju, srećno nasmijano lice i ljubav
Obojeno crvenom bojom, kapljicom krvi
Tečnosti rasute po podu;

Dvadeset i jedna nova u dom stiže, smog bruji gradom
Pokriven prahom i injem u sitne sate, prodire u pluća
Uz pokoju paru iz usta osjetim svu materiju zraka
Tuge, bola, jecaja, borbe, dvadeset i jedne bore
Nove što sudbina kosi realnost za ljubav;

Odbjeglu.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 57 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments