Ponoć

16 jul
Rošić Irvana

Onako…pred ponoć.
Svi gase svjetla svoje duše.
I tonu u san iz kojeg ne znaju kada će se probuditi.
Onako…pred ponoć
Sve riječi umiru. Same se zagrću.
Čekajući prvi jutarnji zrak da ih obasja i udahne im dušu.
Onako…pred ponoć.
Umire svaka želja ispisana na žutom papiru.
Onako zgužvana na stolu ostaje i biva bačena sljedećeg jutra.
Onako…pred ponoć.
Najbolje sebe razumijemo.
Onda kada nema nikoga.
Onda kada nas niko razumio nije.
Najbolje sebe nalazimo.
U moru sjećanja, izgubljenih nadanja i neostvarenih želja.
Onda kada nas niko pronašao nije.
Najbolje sebi govorimo.
Sve riječi koje smo drugima trebali reći ali nismo smjeli.
Sve poruke koje smo u mozgu pohranili ali nikada poslali.
Najbolje sami plovimo.
Boreći se s valovima koji nam srce pročišćavaju svojom solju.
Ploveći kroz more nove nade u potrazi za boljim sutra.
Jer bolje sutra postoji.
A da toga nismo ni svjesni.
Pred ponoć.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 49 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments