Pod koronom

15 jul
Marija Bagarić

Sasvim običnim načinom počinje manje obična priča obilježena svakidašnjim problemima obično neobičnog čovjeka u neobično običnom vremenu. Začuo je plač, uzbuđeno je krenuo k njoj – k djevojčici koja je promijenila njegov život i život mnogih. Čovjek ushićenog pogleda s buketom u ruci i radosnim srcem ispod radnog, već od vremena istrošenog i od znoja ispranog, odijela povika: „Rhea, ona je Rhea.“ Rhea je bila njihova, ali svoja, mala djevojčica medne boje kose i očiju krupnih – jutarnjom plavom bojom ispranih i licem izgubljenika u prolazu. Sjedila je, inače joj to ne bijaše milo, ali je sjedila. Lepršavim nožicama tapkala je po podu s uzdignute drvene stolice napravljene od hrastovine pod kojom se krila. Naborano lice staroga drvenog stolca s mladosti na sebi odavalo je nadu u bolje nekada, a možda ipak nije ni moglo biti bolje no sada. Iako mala, još nestopljena sa životom, po mišljenju roditelja, zapravo je bila upoznatija jer ga nije proživljavala, onako ljudski, onako jadno, onako kako su željeli oni koji su zauvijek ostali oni, bez potpisa na život, bez traga, bez djela koje se moglo prepisati čovjeku. Dođoše, ostaše nekoliko trenutaka, odoše i ostaše u njoj kao bušotina u kori stabala. Rojile su joj se razne misli po glavi. Htjela je razbiti košnicu svojih misli. Maljem realnosti tukla je svaki dan. „O kako je teško ukloniti nešto što si napravio“, povikala je, udarala je, brisala, trgala rukama, grebala noktima, gađala riječima. Drugi su pomagali u rušenju misli, u rušenju nečega što nije realnost, ne njezina – nego njihova. Sjedila je danima nepomično, onako praznog pogleda uprtog u daljinu s tvrdom korom kruha pod zubima i nikada prekinutim notama sinkroniziranim u glavi, maloj glavi, a velikoj sinkronizaciji. Provodila je tu dane i godine. Rasla je, igrala se, veselo društvo bi joj ponekada i omekšalo to po drugima kruto razmišljanje nestopljeno s njihovim razmišljanjima. Probudila se jednoga dana, otkinula sve one misli, skočila, sukobila se sa sobom da bi bila u miru s njima. Zgrabila je lutku i otišla do djevojčica koje su imale svoju simfoniju. Igrale su se lutkama njih tri. Dadoše imena lutkama po sebi. Jedna se zvala Sofija, druga Letva, a treća Rhea. I od ovog trenutka je krenula priča o početku kraja nečega što se davno trebalo dogoditi. Djevojčice su ušetale u lik svojih lutkica. I tako njih tri svaka u svom domu započinju dan. Bude se. Glasna budilica odzvanja cijelim dvorcem. Budi lutkicu pod imenom Rhea. Ona se ustaje puna života, s radošću na licu prigrli novo jutro. Skuha sebi prvu jutarnju kavu onakvu kakvu ona voli. Stavi omiljeni magazin na stol i sjede prekriživši nogu preko noge. Činilo se da baš uživa, a tako je i bilo. Zazvonio joj je telefon. Bio je to on, dečko crne ugljene kose, bisernih zubi i smrknuta pogleda. Reče joj: „Bog! Zvao sam te danima, nisi se javila. Prekide ih tišina. „Znam, nije do tebe. Oni…“ „Stani“, odgovorila je, „nije do njih. Ne oni, nego mi!“ I naglo poklopi slušalicu starog umornog telefona. Djevojčica je bila britka na rječniku, neustrašiva i otvorena. Pojurila je brzo k danu koji je ispunjala onako bez poretka, bez pravila. Hodajući ulicom, orio se smijeh. Nije bila nepristojna, bila je radosna. Ulice su se orile od smijeha. Prolaznicima nije bilo jasno što se događa. Skakutavim korakom prolazila je ulicama. Bez krila je lebdjela radeći ono što voli. Često je susretala dvije druge lutkice koje su bile drugačije od nje i koje su smatrale da njezin pogled na svijet nije jednak njihovu, ali sve tri su bile najbolje prijateljice. Često su se družile. Nisu imale smisao u životu, nego su one životu bile smisao. Vesele, razdragane, mile i blesave živjeli su bez pravila, onako kako su htjele, ali držeći se životnih vrijednosti. „Mama“, povikala je iz glasa djevojčica Rhea, „oprosti, zadržala sam se. Igra nas je opila. Utonule smo u igru kao u najljepši san.“
„Rhea, nije u redu“, odgovorila je majka, „ali opraštam ti, razumijem te. Sada se pozdravi s curama, idemo doma.“ Na putu do doma Rhea je stalno ispitivala majku o životu pitajući je: „Zašto je život čudan? Oprosti, mama, ali možda smo mi čudni?! Jesam li u pravu?“ Mama je preskočila odgovor na pitanje kao da nije znala što reći, samo reče: „Požuri Rhea“! „Mama kako misliš da ja sa malim nogama pravim velike korake, a ti s tako velikim nogama nisi mnogo brža“? Majka je povikala: „Oh Rhea! Oh Rhea, svaki dan tvoje lekcije!“ Napokon su stigle doma, a Rhea je neumorno čeprkala po živcima majke pitanjima s kojima je utonula u san. Rhea je rasla iz dana u dan, spavala, budila se, igrala, istraživala. Neke odgovore nije dobila. Danas kao djevojka od 25 godina odgovore je našla u sebi, one iste odgovore koje je htjela isparati i poslužiti se šalabahterom života. Ali nije išlo. Gledala je primjere roditelja, prijatelja, okoline, učitelja. Svi su imali pokoji savjet koji je iskoristila samo u verziji u kojoj je mogla na njih polagati svoja autorska prava. Nije prepisivala recepte od drugih, pravila je svoj kolačić kakvog je voljela, s istim sastojcima na drugi način. Skinula je i koru sa starog hrasta, onu koja se ljuštila godinama, koru koju drugi ne odbaciše s njega pa hrast ne smjede sam to isto napraviti. Hrast je prolistao, a Rhea je odrasla i iz pupoljka Rheaina života najljepši cvijet zamirisa.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 59 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments