Pismo

6 maj
Najda Bučan

Dragi svijete,

Pišem ti ovo pismo kako bih ti ispričala ono što me muči i istinski rastužuje. Znam da je mnogo ljudi koji ti se sa istim ciljem obraćaju, ali sve te patnje koje ljudski, životinjski i biljni svijet doživljavaju rezultat su neracionalnog razmišljanja i beskonačnog vijenca grešaka koje se nižu jedna za drugom. Znam da se suočavaš sa mnogo problema, da te vuku sa svih strana i prijete da unište sve vrijednosti koje krase ovaj život. Možda moje pismo neće promijeniti mnogo toga, ali sam ubijeđena da će navesti na razmišljanje u pravom smjeru.
Pisaću ti o onome o čemu se ne priča. O onome na šta okrenemo glavu kada vidimo da se događa, zapušimo uši kada čujemo da se o istom govori ili ćutimo kada se desi nama. Pisaću o nasilju i o stvarnosti koja se krije ispod osmijeha, ispod savršenstva i duboko u sjećanju osobe kojoj su se dešavale ružne stvari. Nasilje se svima događa na manje ili više primjetan način. Komentar koji nam je neprijatan, pogled koji prijeti, poruka koja vrijeđa, jaki stisak ruke ili bilo kakav gest koji nam ne prija, oblici su nasilja. Žrtve najčešće negiraju da im se bilo šta ružno događa jer se boje reakcije najbližih, zatim prijatelja, društva, ali i samog nasilnika. Žrtva bira ćutanje, jer misli da je tako lakše preboljeti i zaboraviti „sramotu“ koja joj se dogodila. Nasilnik je onaj koji treba da se stidi svojih postupaka i da se zbog istih kaje, a osoba koja je prošla kroz mrak neprijatnosti ne treba da sebe krivi za to.
Mnogo je razloga koji pokreću nasilnika da nekoga zlostavlja. Najčešće su to osobine i izgled druge osobe, ono što joj je urođeno i ne može promijeniti ili pak ljubomora. Zar to što neko ima bilo kakvu bolest, fizički nedostatak ili poremećaj u razvoju treba da bude razlog da se ta osoba vrijeđa? Zar bilo šta što nije svakidašnje, na šta nijesmo navikli ili što nijesmo iskusili treba da bude motiv za pokazivanje prstom na drugog, ogovaranje, ruganje? Da li se osobi koja je slabovida treba obraćati pogrdnim imenima, ponižavati je pred drugima i kriviti za nešto što nije uradila? Dragi svijete, odgovor je jednostavan. Osobe sa nekom smetnjom u razvoju nijesu birale da se tako rode ili da im se dogodi nesreća koja će ostaviti posljedice. One imaju ista prava kao i svi ostali ljudi i zaslužuju jednaku pažnju. Osobi u invalidskim kolicima se treba diviti zbog svega onoga što može uraditi, a što je i potpuno zdravim ljudima teško. “Dijete leptir” koje se svakodnevno suočava sa ranama koje nastaju od najnježnijeg dodira i koje u svojoj borbi za bezbolan život ne odustaje, zaista zaslužuje poštovanje i divljenje, a ne ignorisanje, ogovaranje i namjerno nanošenje bola. Nasilnik je osoba koja je daleko slabija od nekoga kome je potrebna pomoć, ko je traži i ne stidi se toga.
Biti u društvu osobe druge vjeroispovijesti, nacionalnosti, boje kože, političke ili seksualne pripadnosti nikako ne treba biti razlog da se ta osoba maltretira. Baš suprotno – razlike treba da nas povezuju i svakodnevno obogaćuju, zato što nam one omogućavaju da iskusimo ono što prije nijesmo, da pređemo preko predrasuda koje smo usvojili od društva i da proširimo svoje vidike. Ipak, nije lako osloboditi se jednog načina razmišljanja i izaći iz kutije. Nije jednostavno preći preko stereotipa na koje smo navikli i sa kojima odrastamo. Teško je prihvatiti da je naš najbolji drug gej ili početi razgovor sa djecom ljudi iz komšiluka čiji su preci nekada uradili nešto loše porodici iz koje potičemo. Teško je stati pred svoje roditelje i reći im da ste upravo stupili u brak sa osobom koja nije iste vjeroispovijesti, pritom znajući da su vaši roditelji strogi po tom pitanju. Ipak, slušali ste svoje srce. Ono ne dijeli ljude prema vjeri, naciji ili boji kože. Srce radi po istom principu za sve ljude.
Svi smo posebni na neki način. Dragi svijete, zamisli da te neko osuđuje zbog onoga što jesi i onoga kakav si. Dosta ljudi svakodnevno dobija neprijatne komentare na račun svog fizičkog izgleda, stidljivosti ili bilo koje druge osobine koja ga opisuje. Takvi komentari ruše samopouzdanje i stvaraju pogrešnu sliku o nama, a mi nijesmo dovoljno jaki da se odbranimo. Ne možemo savladati protivnika koji svakodnevno dobija saradnike šireći glasine, ali mi možemo tražiti pomoć. Možemo tražiti podršku koji će nam pomoći da ojačamo i da nikada više ne dozvolimo da se neko šali na ružan način.
Svaka djevojka koja dobija ružne komentare prolazeći pored grupe ljudi uvijek se osjeća nesigurno. Ona se boji odlaska do prodavnice jer ne želi da sluša psovke, dobacivanja i zvižduke. Plaši se kada sama dolazi kući jer ne želi da osjeća tuđe poglede na svom tijelu ili da u sebi tiho izgovara molitvu kako je neko ne bi presreo na putu i odveo negdje. Priča koju su joj roditelji od malena govorili sada je plaši. Ona ne želi da vjeruje da se tako odvratne stvari dešavaju u mraku. Neće da prihvati činjenicu da neke djevojke samo nestanu u tami i nikada se ne vrate svojim kućama. Ona ne želi da vjeruje da se isto dešava i dječacima i da se to upravo sada događa nekome. Djevojka shvata da takva nesreća može zadesiti i nju i ona se moli da ne bude zlostavljana zato što je obukla kratku suknju, dekoltiranu majicu ili zato što je djevojka. Ona ne želi biti dio statistike koja prikazuje broj žrtava seksualnog nasilja u državi. Ona i svi drugi ljudi koji su preživjeli bilo kakav vid nasilja nijesu i ne mogu biti samo broj. Statistika ne pokazuje kroz kakav horor prolaze oni koji su zlostavljani.
Svijete, probudi se! Ne dozvoli da prva asocijacija na tvoj pomen budu rat, nasilje, nejednakost, ponižavanje i zlostavljanje! Pokaži svoje lijepe strane, ohrabri ljude koji su spremni da se bore i ukažu na prave probleme i pomozi im da pronađu rješenja za iste. Ohrabri i njih kao što si ohrabrio mene i pomogao mi da shvatim kako je život previše kratak da bismo ga živjeli žaleći zbog stvari koje su nam se dogodile ili su se mogle dogoditi. Vrijeme brzo prolazi i tužno je provoditi ga u strahu da će neko koga smo prihvatili za prijatelja na društvenoj mreži zloupotrijebiti naše podatke, sresti nas na putu do kuće, vrijeđati, prijetiti, povrijediti i na taj način promijeniti naš život. Niko ne zaslužuje nasilje i ono ne može imati opravdanje. Ne dozvolimo da nas čine predrasude i prestanimo raditi ono što ne bismo voljeli da se desi nama. Ne širimo priču o nekome ukoliko ne znamo pravu istinu. Ne treba osuđivati unaprijed, već prihvatiti drugačije. Nije pravedno isključivati iz društva osobu oboljelu od neke bolesti samo zato što se ne želimo družiti sa bolesnom osobom, pritom znajući da se mi ne možemo zaraziti vazduhom, dodirom ili korištenjem istih stvari. Biti čovjek spreman da uvažava razlike, prihvata tuđa mišljenja i da prije svega poštuje drugoga, tvoje je bogatstvo, dragi svijete.

Priželjkujući promjenu i trudeći se da se ona zaista dogodi, djevojčica koja je napisala ovo pismo želi da se iz njega izvuče prava poruka. Dragi svijete, samo trudom možemo živjeti u slozi, miru i blagostanju.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 40 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments