Pismo tebi Bosno, čut ćeš me

17 jun
Amina Halilović

Gledaj majko,koračam tobom ponosno.Ovdje sam mati na sigurnom,ne brini.Ovo sunce me grije kao nijedno drugo.Ovakvu Neretvu neće mi zamijeniti nijedna Laba.Ovog naroda ne pomišljam se odreći.Gazim pravcem svojim,polako ali sigurno.Završavam srednju školu,medicinsku.Slušam radio i samo jedna vijest mi se vrti po glavi “Traži se sve veći broj medicinara u Njemačkoj”.Šutim.Ostavljaju te sinovi,kćerke,ali znaš da ima i onih koji ti se vrate u zagrljaj.Čekaš ih ostarijelih,raširenih ruku,pretrpjelih sve one nedaće.Majka prima dijete u svakom trenutku,čuva ga na kilometre,ljubi usnama i kada ne približi obraze.Moj poziv će nekome sutra možda i da produži život,a ja cu tebi tada nabaciti osmijeh kao nekada…Kao onda kad je ljubav Admire bila jača od metka.Od smrti nisu mogli pobjeći,ni iz ratnog ludila.Sjeti se majko,nekada njih.Pronašla sam mir nad ovim tlom.Nemam čime da te tužim.Pružila si mi mnogo bolje što mogu i da zamislim.Ja ne završavam ovu školu da bih otišla od tebe,da bih te ostavila…Već da ti vratim svu onu ljubav koju si mi pružala dok sam bila mala.I dalje sam mala.Tvoje dijete,slobodno.Imam tu blagodat.I ne moram da strahujem kad će me koji metak pogoditi ili još gore granata pasti u kuću i oduzeti živote najmilijima.Moli ostatak svoje dijece da ne stvaraju nemir,da ne šire nepotreban bijes i da ne čeznu nad korom hljeba i ne gledaju druge samo kad im nešto treba.Ja ću da čuvam svoje mlađe sestre one s Janja,Moštanice,Ukrine pa i njih si rodila.Ista smo mi krv.Sigurno da neću imati snage da im kažem da odlaze od mene kada me budu trebali,a i zovnut’ ću ih rado sebi iako smo kilometrima daleko.Disat’ ćemo kao jedno tijelo i voljet se kao jedna duša.Ako me kojim slučajem jedna od sestara bude htjela ostaviti,ja ću je rukom trgnuti i obrgliti.Nasmijat ‘ ću te mati ubrzo.Brzo će proći moje školovanje,a onda kad prvog čovjeka izliječim častit ću sve oko sebe.Istrajat’ ću na ovom putu,nadam se…Volontirati ću tokom ljeta u obližnjoj bolnici.Uvijek ima posla,uvijek ima neko kome treba pomoći.Zato smo i mi sami tu.Moj trud će se isplatiti jednog dana,moja leđa će podnijeti teret koliki on bio,moja svijest će biti jača od podsvijesti. Ne želim da dignem ruke od svojih ambicija,želja i snova. Pa i ako nagazim na staklo srce će me vratiti na onaj stari put.Onaj odakle je i moja priča počela.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 74 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments