Pismo Đoletu

24 feb

 

Nemamo se na koga ljutiti i to nam smeta. Nema krivca, zločina ni kazne, a svima nam je oduzeto, ukradeno i oteto. Sada silne rijeke još uvijek nasumično nabacanih riječi sjećanja na tebe, isprepliću se i tvore tkaninu dresa, zastave i grba, reprezentacije tima Balaševih klinaca, šutljive, osjetljive čete, razrijeđene među onima koji kroz život, ipak, prolaze nešto širim i ne tako strmim stazama. Igrao si se sa riječima, vješto, tečno i nepredvidivo. O ljudima koji su oko nas, a koje ne primjećujemo, pisao si romane kroz par stihova, stvarajući od nas pripovjedače, ostavljajući nam pravo i slobodu da ostatak romana zamislimo sami. A od njih si pravio heroje i pobjednike ljubavi, zaljubljenosti i borbe bitaka za koje smo nekad pomislili da samo mi bijemo.
Nisi nam morao pisati nove stihove, melodije ili priče, toga si nam ostavio na pretek i niko neće reći da je nešto ostalo neispisano, doduše, za mnogo toga smo naučili da postoji i šta je to zapravo, tek nakon tvojih opisa. Ali morao si biti tu još uvijek, da pjevaš sa nama, da te srećemo po ulicama i gradovima o kojima si pisao i pričao. Da ti imamo kad i gdje pozdraviti, pa se toga sjećati i prepričavati.
Da ne moramo osjećati ovo, što osjećamo sada.

Neki novi klinac

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 51 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments