Pisma Lauri de Noves

28 apr
Naida Mahmić

Nepodnošljiva je ova samoća draga moja Laura bez tvoje kose i znam da i tebi nedostaju moje nemirne oči. Znaš, svaki put kada riješim da ću sanjati lijepo, ja se bojim zaspati i ti se činiš tako daleko. U meni stotine divljina i ratišta, i strahova više nego zvijezda u galaksiji, ali opet uspijevam kada zatvorim oči, da vidim samo tebe.
Navikla sam sa srcem i bez srca, sa svima i bez svih, daleko skrivena u pustoš svoje duše da niko ne vidi koliko težim nekim stvarima. Sva sam od čežnje skrojena, ali moje oči kao sanjiva jesen bdiju nad tvojim svijetom i služe ti kao kosmički kišobran.
Svašta ja smijem izgubiti, ali na ovaj stol za kojim se kockam, tebe nikada ne smijem založiti.
I znaš da moje srce, uvijek skoči bez padobrana, slobodno kao ptica, i ne ustručaavam se. Više volim da sam slobodna kao ptica, nego zatočena kao pas na lancu.
Samo ti znaš koliko sam željna pažnje, a intelektualno jedva da dišem, ali zajedno ćemo da stojimo na rubu provalije svijeta, pa ćemo pasti ili će nam izrasti krila. U nekom gluhom satu, kada zvijezde utihnu i mjesec se već umori od sjaja, ispricat ću ti kako uvijek održavam obećanja, bez obzira da li stojimo u Moskvi na Crvenom trgu ili na rubu provalije i gledamo u bezdan. Zajedno smo. Tu smo. Ništa više nije važno.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 36 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments