Na kraju shvatih.
Nijednu od ovih riječi nisam napisao da ih čuješ.
Nisam imao potrebu tvog postojanja.
Otkad te pamtim, pamtim te u zaboravu.
U uspomeni siluete.
I otkad postojiš, nisam ti postojao.
I nisam ti nijednom rekao.
Da čekanja tako dugo traju.
I da su snovi prekratki u stvarnosti.
Nikad ti nisam rekao da dođeš.
A neizmjerno brzo sam ti dolazio.
Ali, nikad u pokušaju da ostanem.
Još uvijek nisam naučio na ostanke.
Itekako sam znao da neki ljudi odlaze i dok nisu tu.
Uklopio sam te u svoj pejzaž zidne slike.
U kazaljku sata koja uvijek kasni.
A očekivano je da joj je u ulozi da vremenski precizno traje.
I plamen svijeće koja tamu pravi.
I naborano čelo čovjeka što tako brzo stari.
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
