Patologija

4 mar
Sandra Cvitković

Ako krenem pričati,
ponestat će mi daha i ponovno će me hospitalizirati
baš zato i lažem,
izmišljam najpodlije i najizopačenije
i to uvijek onom tko mi oduzme širine i prostor

Preostaju mi večeri
I tiha evociranja na koja nikome ne polažem račune
Nedostaju mi mostovi u svitanje,
nečiji bicikl naslonjen na ogradu
Pa čak i lanci na tom biciklu mi noćas
nedostaju

Koliko je prijevoznih sredstava
koje su ljudi željeli sačuvati od drugih
I biti sigurni da neće nikuda otići
dok njih nema
Kako čudan način za tretirati nešto
što je namijenjeno za kretanje

Na ovom kraju svijeta nerado
dočekujem jutra,
ali ih se vrlo rado sjećam
Na jednom kraju svijeta slutim,
na drugom čeznem

Čeznem za jutrima koja se bude u krošnjama,
U malim ritualima ljudi za koje nemam
ni najmanju želju da upoznam
Ali je tako lijepo kad još netko psuje na semafor
zbog kojeg kasnimo na posao

Nedostaju mi i zvona za ručak
I jedna stara novinarka koja mi je trinaest puta ispričala
gdje je naučila govoriti engleski i da joj je muž preminuo
nakon trinaestog puta nisam više brojala,
a njoj je svaki put bilo sve draže
što me je upoznala

Nedostaju mi povratci
Iako je sve manje mjesta na koja se mogu vratiti
Toliko je prostora koje sam pružila među ljude
Da više ne znam ni sama koji prostor do koga vodi

Večeras, već pomalo umorno
želim da se neki put očisti sam preda mnom
zidovi se sužavaju, a samoća nije neki saveznik
u skučenom prostoru

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.

(Visited 7 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments