Paraliza sna

2 aug
Iva Esterajher

Moja dječja osoba se rasplače na američke filmove, dok gledam scene gdje obitelji planiraju izlete terencima i govore si lijepe stvari, da smrt nije sve i katarzično se grle u kadru. Ne plačem zbog drugih likova već zbog sebe.

U televizijskoj drami nalazim zamjenske uspomene na djetinjstvo, usađujem si iskrivljena sjećanja da sam jako dobro vozila bicikl i rolala se po nasipu, penjala se po drveću, čupala maslačke. Divlje dijete je klišej kojeg svi vole pa pričam kako sam i ja bila divlja.

Ne sjećam se jesam li čupala maslačke ali bojala sam se svega što ima kotače i motor. Rano sam navukla ozbiljan izraz lica a mami se to nije sviđalo, govorila je da imam lice kao kiseli krastavac i nastavim li tako, mogu se pretvoriti u nešto sasvim kruto kao čamac. Kao dijete sam imala fiksaciju na ozljede (nisam se puno lomila već me strašila mogućnost da se to ipak dogodi): slomljeni udovi, uganuti gležanj, iskrivljeni ligamenti – mislila sam, tijelo je Cronenbergovo čudovište koje se savija i grči mimo moje volje, jedinstveno čvorište upalnih procesa. Tjelesni otisak je Dvojnica koja hoda u moje ime i obavlja neke banalne radnje poput pišanja ali kad ju trebam za neke ozbiljnije pothvate, ne surađuje već mi daruje senzacije – tahikardije, tremor, alergije, fotosenzitivnost očiju.

Svaka bijela kost nosi svoju pobunu.

Sa svakom ozljedom postavljen je vremenski standard (kasnije ću se sjećati da se nešto dogodilo „kad sam strgala nogu“ ili „dobila alergiju“).


U snovima često vidim Dvojnicu, hodamo zajedno i vodimo razgovore. Dvojnica je hladna i mistična a ja, uplašena u svojoj dječjoj osobi. Dvojnica ima dugu i tanku kosu i nikad joj ne vidim jasno lice ali znam da smo Jedno.

„Znaš da najintimniji dio tijela nije spolni organ, ne. Nisu ni grudi. Moje lice je intiman dio tijela, ne moram ti ga pokazati.“

Scenografija sna je nešto u što se ne možeš pouzdati. Često sanjam da sam na pozornici, usred koncerta a koncert može postati predstava ili šator gdje mi gatara gleda u dlan, pozornica brzo postaje divlji ruralni krajolik.

Svaki put kad pogledam u Dvojnicu nešto se promijeni u njenom izgledu: prsti su duži, staklasto tijelo oka poprima šljivasto modru boju, na mjestu gdje je klavikula otvara se pukotina. Ogledalo je uvijek iskrivljeno jer podsvijest to traži.

Ne znam zašto ne sanjam više o drugima.

Bila sam zaljubljena u glumca koji je ponekad pisao poeziju pa se počeo zanimati za kaširane skulpture, čula sam da je otišao u Nizozemsku. Dvojnica misli da je pao u neki potok i krepao u pijanstvu ali ja joj kažem da je pomiješala priče. Žica je znao popiti do stanja pripitosti, nikad ga nisam vidjela u stanju krajnjeg bezbožnog pijanstva.

„Onda je to bio Gumeni?“

Kraj u maniri gothic americane. Gumeni je bio prijatelj mog oca i završio je život tako da je pao u rupu u Novom Zagrebu i nije iz nje više izašao.

„Ako padneš u rupu i ne izađeš, nastavljaš propadati, kao Euridika: u svakoj rupi je nova rupa, svijet ispod svijeta, supernova.“

Uznemiruje me ta njena izjava o vječnom padu. Ali sam sigurna da Žica još plovi gornjim svijetom. Nazvala sam ga tako jer ima previše hobija, inače se zove Petar. Ne mogu reći da mi nedostaje jer likovi brzo blijede kad odu drugim putem. Ne čujem li Petrov glas godinu dana, moj će um dovesti u pitanje jesmo li ikad razgovarali.

Možda je Petar sjenoviti lik koji pretrči sobu i dođe mi šaptati u paralizi sna.

„I to je priča koja bi ti mogla biti dosadna ali je ne moraš slušati.“

(Visited 12 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments