Ostani

25 feb
Amila Mujkić

Kažu da su oči ogledalo duše, ja u to ne vjerujem. Vjerujem u jaki stisak ruke i način govora, oni najviše govore o čovjeku, njegova djela i njegove riječi. Voljela sam nekada davno i bila sam voljena. Bilo je to nešto dječije, ona neka ljubav srednjoškolska, ali je bila prva. Često se u zimskoj večeri prisjećam tih lijepih dana i njegovih poruka i šapata u sred noći. Osjetim ponovo onu malu nježnu pahuljicu kako se topi na mojim vrelim obrazima dok ga gledam kako se onako spontano leluja kroz duboki snijeg i mami moj osmijeh. Ponovo se nasmijem zamišljajući onu scenu gdje bi me kao neku vrećicu prebacio preko ramena i nosio me unaokolo dok sam kroz smijeh vrištala da me spusti. Danas je sve to prošlo. Odrasla sam, imam sve sto poželim, osim jednog. Obuzme me neka nostalgija i neka tuga za svim tim što je nekad bilo. Nestao je. Nisam ga pokušala povući za rukav i zamoliti da ostane. To je bila velika greška koja ne izlazi iz moje glave, a eto, kad bi se sada pojavio i onako pogrbljen i naboranog lica, lelujajući po snijegu potrčala bi mu u zagrljaj  bez razmišljanja. Ljudi svakodnevno čine greške i mole ljude da ostanu sa njima, ganjaju neki inat, ponos, pa se onda, kao i ja, u starosti prisjećaju i žele sve ponovo iako znaju da nije moguće, a ponekad je samo jedna riječ dovoljna da izbjegne sve to. Jedno malecko ali vrijedno „Ostani“.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 50 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments