Osman, s Gorice

10 aug
Ema Demirović

Osman, s Gorice; u istoj mahali je stanovao i Julardžić Mehmed kojeg se Osman bojao i govorio da će ga ovaj jednom ubiti. I zaista, 13. 4. 1796. godine, ovaj Mehmed ubije Osmana.

Za čovjeka koji je umro relativno mlad, imali su mnogo toga da napišu. Ali su ipak odlučili da ne žele. Ipak, bio sam sve što su mrzili. Ponekad bi me spomenuli u ponekoj priči, čisto kao pouku djeci da ne vjeruju svakome. Bio sam ispred njihovog vremena, idealista, multikulturalista, individualista, etikete koje nisu znali čak ni da definišu. Bio sam sve to i mnogo više. Ime mi je Mehmed Julardžić, a zvali su me Jurga. Taj nadimak mi nikada nije ima smisla kao i dosta stvari u mom životu, ali ipak nisam se bunio. Zašto objašnjavati nešto nekome ko ne želi ni da čuje, a ni da razumije. Pa sam tako u narodu ostao poznat kao Jurga.
Kao mali, nikada nisam pretjerano razmišljao u šta će se moj život pretvoriti, mada između majke i oca, majčinim stopama nisam mogao krenuti. Norme i pravila društva to nisu dozvoljavale. Ipak, otac mi je bio imućan čovjek. Posjedovao je zlataru baš na kraju glavne tržnice. Bili su to pristojni ljudi mogu vam priznati. Ne toliko posebni, ali nisu imali dlake na jeziku kako bi se reklo u našem narodu. Možda baš zbog toga im je Bog poslao mene, da uzdrmam tu njihovu tišinu. Djetinjstva se i ne sjećam baš toliko, samo mi poneko sjećanje prođe mislima s vremena na vrijeme. Kuća nam je bila na Gorici, jednoj tipičnoj mahali. Uprkos tome, posljednja stvar koja mi je preovladala mislima u trenutku kada sam bio spreman oduzeti ljudski život bio je miris majčinih peksimeta. Vjerovatno mislite kako sam u tako mračnom trenutku mogao uopšte i pomisliti na to, a još više se pitate kako sam bio spreman oduzeti ljudski život i koji je razlog dovoljno jak za nešto takvo. Ispričat ću vam. Ne žuri nam. Ipak, mrtva duša nema gdje pobjeći. Što se tiče majčinih peksimeta uvijek bi ih pravila petkom, baš pred odlazak babe na džumu. Ja bih stajao sa strane, krijući se pod majčinim skutama jer nisam htio ići sa njim. Babo bi na to uvijek rekao “a šta će sine ljudi reći”. A ja nekako nisam nikada mario toliko za okolinu. Bio sam centar svog vlastitog svijeta, možda zvuči sebično, ali tako je. Nikada nisam ni vjerovao toliko u taj pojam Boga ili neke veće sile. Ipak, trenutak kada sam stajao sa mačem u ruci ispred mog Osmana, u mislima sam učio ezan koji se čuo pet puta sa sarajevskog brda. A ako se pitate ko je Osman, polako, doći ćemo i do toga. Priznat ću vam, nikada sebe nisam poredio sa ostalima. Smatrao sam da ne pripadam ovdje, mada kao čovjek koji ne vjeruje u veću silu od samog njega i u svoj život, često sam se našao u situaciji gdje sam razmišljao u smrti. I ne, nije to bila moja smrt, bilo je to ono šta se nalazi sa druge strane. Kada tijelo ode, gdje duša nalazi mir? Nalazi li ga uopće ili je ovo sve što život jeste? A nisam htio da vjerujem u to. I posmatram ovaj svijet sada i ljude koji me opisuju i koji me se sjećaju, sada znam da je život mnogo više od onog što su ljudi meni opisivali. Boli me činjenica što to nisam znao ranije. U svijetu u kojem sam se osjećao kao da ne pripadam, pronašao sam, kako bi ljudi u mojoj mahali rekli, pravog dosta. Bio je to moj Osman. Taj slavni Osman kojeg sam vam već spomenuo. Bio je to čudan čovjek. Mislim da me to najviše i privuklo njemu. Nije se uklapao u normalan dunjaluk, a i kada vam kažem normalan, ne znam ni šta je uopće više normalno u njemu. Ne sjećam se mnogo trenutka kada smo se upoznali. Ja sam išao kod oca u zlataru, a on je baš tu odlučio svojoj dragoj uzeti poklon. Bio je dosta povučen, i ne znam zašto, ali uvijek se činio fasciniran mojim prisustvom. Ponekad je bio i uplašen, ali nije to pokazivao često preda mnom. A sada da vam ispričam taj najbitniji dio. Šta je to mene natjeralo da uzmem dušu koju je Bog tako vrijedno oblikovao? Razgovor sa Osmanom je uvijek bio kao disanje zraka. Bilo je tako lagano, a tako neophodno. Tog dana, 13.4.1796. godine, moj dost i ja sjedili smo u šadrvanu pored džamije. Razgovor je kao i uvijek išao svojim uobičajenim tokom, ali Osman je u jednom trenutku zašutio. Skupio je ruke koje su se ubrzo počele tresti, kao malo dijete koje je počinilo nestašluk. A bilo je slično tome. Osman mi je saopćio da narod ove mahale ne može trpjeti moje razmišljanje, moje riječi i moje postupke. Rekao je da sam sramota za moje roditelji i da bi najbolje bilo da odem daleko odavde, i nikada se ne vraćam. Bio sam čudan čovjek, mislim da ste to i shvatili iz moje priče. Izvukao sa nož i zabio ga u njegovo srce. Ezan je učio, a ja sam ga ponavljao. Nož sam ispustio i pobjegao. Nikada se više nisam vratio.
I eto tako, sada živim u tuđim pričama, u tuđim knjigama, kao primjer zašto ne treba vjerovati čak ni najboljem dostu. Odavno sam mrtav i moja duša nije našla mir.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 4 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments