Oproštajno pismo

15 maj
Najda Bučan

Šta je sreća? Osmijeh, zagrljaj, sunce, priroda ili možda nebo puno zvijezda gdje svaka pripada nekome? Šta je sreća, pitam se?
Mene srećnim čine male stvari. Jednostavne, sitne stvari koje su za mene tako bitne i velike. Takav je bio onaj moment kada sam te ugledao. Stajao si na ulazu sa dugačkom ogrlicom u rukama i pozvao me. Pozvao me milim glasom i dao mi do znanja da si ti moj novi gazda, a ja tvoj novi ljubimac. Bilo je to divno saznanje koje me je natjeralo da potrčim i stanem pokraj svog novog vlasnika. Da stanem pokraj tebe, dobri čovječe. Ne mogu ti opisati koliko sam bio srećan kada sam došao tvojoj kući, kada sam ušao u svoj budući, topli dom.
Nije trebalo mnogo vremena da se naviknem na novu kuću, drugačiji i bolji život, ali i na tebe, dobri čovječe. Naučio sam kada treba da te pustim na miru i odem u svoj kutak, a kada treba da dođem i sjednem kraj tebe. Shvatio sam da voliš da budem dobar, miran i poslušan pas. Pitaš se zašto sebe nazivam psom kad me ti nisi nikad tako zvao. Dobri moj čovječe, nemoj misliti da je meni život bio bajan i lijep kao što je bio sa tobom. Moj je život bio mračan poput svih onih ulica kojima sam tumarao i neumorno tražio malo hrane, tek toliko da ne umrem od gladi. Onda si ti došao kao svjetlost u tami i pomogao mi. Zbog toga želim da ti se zahvalim.
Hvala ti za sve. Od momenta kada sam te ugledao, znao sam da ćemo se lijepo slagati. Zahvaljujem ti i za pažnju koju si mi pružio za sve ove godine koje su tako brzo prohujale uz tvoju beskrajnu ljubav. Misliš da ne znam koliko si tužan bio kada sam se razbolio? Misliš da je bilo teže tebi nego meni što sa gledao tvoje suzne oči što posmatraju dok mi previjaju ranu na leđima? Varaš se, dobri čovječe. Ne znaš koliko sam patio kada si ti bio na poslu i kada bi me ostavio samog u stanu. U tom stanu koji je bio prazan, tužan i mračan bez tebe. Misliš li da nisam primijetio da bi ti ponekad bilo dosadno i naporno da me izvedeš u šetnju, da me pomaziš ili četkaš? Jesam, primijetio sam. Ja sam tu ravnodušnost pripisivao tvom raspoloženju. Znam da ćeš pokušati da meni, ili pak sebi, objasniš zašto je bilo tako. Ne muči se, dobri moj gazda. Ja ću tebe uvijek voljeti i za mene ćeš uvijek biti jedan jedini na svijetu.
Jesi li svjestan koliko zadovoljstvo mi je pričinjavao razgovor sa tobom? Vjerovatno misliš da te ništa nijesam razumio. Griješiš, dobri čovječe. Svaku tvoju riječ sam ponavljao u sebi. Ponekad bi mi bilo žao što ne mogu da govorim. Tada sam shvatio da je prava vrijednost u slušanju i ćutanju. Ćutanju koje je bilo glasnije od svega.
Sjećaš li se kada sam prvi put stavio šapu na tvoju ruku? Bilo je to jedne zimske večeri kada si plakao. Ne znam zašto, ali ti si bio toliko tužan da mi se srce steglo. Nijesam znao šta da uradim. Tada sam se sjetio jednog filma u kome čovjek potapše po ramenima onog uplakanog i sve bude dobro. Pomislio sam da će i s tobom biti isti slučaj, iako ja u tijelu nijesam čovjek, ali u duši možda jesam. Uprkos tome što nijesam mogao pružiti šapu do tvojih ramena, nijesam odustao. Stavio sam je na tvoju ruku i vidio da si se osmijehnuo. Bio je to jedan iskreni osmjeh koji me je učinio beskrajno srećnim. Toliko srećnim da sam, čini mi, se mogao skočiti do neba i uzeti jednu sjajnu zvijezdicu samo za tebe. Za tebe, plemeniti čovječe.
Koliko je već vremena prošlo otkad ne hodamo istim stazama? Dan, mjesec ili godina? Ti se vjerovatno sjećaš jer živiš u svijetu u kome vlada vrijeme. Ja se ne sjećam, jer sam živio u svijetu u kom postojiš samo ti. Nazvao sam te sreća jer za drugo ime nijesam znao. I tako će uvijek biti.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 42 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments