Opasnosti današnjeg društva

13 mar
Aida Suljić

Znate kada se desi nešto što ne očekujete, nešto što vas dovede do ludila, a da toga niste ni svjesni. Kratko pismo za mene nije bilo ništa više od obične šale mojih prijatelja ili moje porodice.  Međutim, šta sada, kada sam shvatila da će za 10 sekundi moj život biti gotov. Sekunde su otkucavale, a, tada, za mene se vrijeme zaustavilo i samo je jedna misao prošla mojom glavom. Šta bi bilo da sam pratila uputstvo na pismu i da ga nisam otvorila?

***

14 dana ranije – pisano na poleđini prvog pisma

„Za tebe je“ –  pruži mi Sara malu kovertu i udalji se trčećim korakom. Ta djevojka je uvijek u žurbi, nikada je nisam vidjela da 10 minuta sjedi na jednom mjestu.

Koverta bijaše mala i bijela, te mi se na prvi pogled ništa nije učinilo neobičnim. Ostavih kovertu i krenuh u školu, ali ipak nešto mi nije dalo mira, pa se vratih i ponesoh je sa sobom.

U blizini škole, zaustavih se kraj stare prodavnice i uzeh kovertu u ruke. Zagledah se bolje te primijetih da u jednom uglu piše nešto jako sitno. Međutim, nije bilo dovoljno sitno da se ne može pročitati, što znači da je namjerno tako napisano. „Nemoj otvoriti, ako želiš živjeti“ – glasila je poruka. U istom trenutku na pamet mi je pao najbolji prijatelj jer je oduvijek znao smišljati razne igrice protiv mene, ali mislim da nikada nije išao ovako daleko. Razmišljala sam par sekundi i na kraju ipak odlučila otvoriti, jer šta se loše može desiti?! Vjerovatno mala šala, kojoj će ubrzo doći kraj. Međutim, tada su moje ruke počele drhtati, a srce ubrzano kucati. Možda je to bilo zbog straha ili zbog ljutnje, jer nisam mogla vjerovati da je neko od mojih bližnjih napisao ovako nešto. Šala je, naravno da jeste! Zašto bi to inače neko uradio? Zašto bi mi neko rekao da imam još samo 14 dana života?

***

10 dana ranije – pisano na poleđini četvrtog pisma

Nikome nisam rekla. Nisam smjela, ali nisam ni htjela. Pokušavala sam utvrditi ko mi je to poslao, ali, ili se ta osoba odlično skriva među mojim prijateljima ili ja nisam sposobna da prepoznam takvu osobu. Onu treću opciju, da je to neka nepoznata osoba, isključujem. Zašto bi mi neko nepoznat prijetio? Koliko god to krila, svi su primijetili da sam drugačija. Prvih par dana nisam ozbiljno shvatala pismo, ali kada je počelo stizati novo pismo svakog dana, osjetila sam nešto drugo. Rekla bih da sam se možda uplašila za ljude oko mene, ali ne mogu lagati, bojala sam se i za sebe.

Zato sam odlučila da na poleđini svakog pisma pišem ono što osjećam, za svaki slučaj i kao neko upozorenje za ostale, ako se nešto desi.  Ovo je kraj četvrtog pisma, riješit ću ja ovo.

***

7 dana raniije – pisano na poleđini sedmog pisma

I danas je stiglo jedno pismo. Samo što je usto došao i papirić s natpisom: „Još samo malo!“ Mislim da treba da nekome kažem. Bojim se da je prekasno. Šta ako mi nešto stvarno bude? Ali opet, kome da kažem, a da me shvati ozbiljno, samo ću napraviti još veći problem. Mama me stalno ispituje, kao da predosjeća da će se nešto desiti. Htjela sam joj reći sinoć, ali misao da bi ona mogla biti povrijeđena osvijestila me i prekrižila sam to. Mislim da mi ponestaje vremena, a rješenja još uvijek nema.

***

4 dana ranije – napisano na poleđini desetog pisma

Danas sam u školi prvi put čula o nekoj igrici koja se trenutno previše brzo širi internetom. Kažu da odabranima svakog dana dolazi novo pismo smrti, te da je to sve ideja nekog hakera. Međutim, primijetila sam da malo ko vjeruje u tu priču, jer se još uvijek nisu pokazali ključni dokazi. Samo ja znam da je deseto pismo jutros stajala na mom pragu. Htjela sam ga baciti jer sam znala šta u njemu piše, ali ipak nisam smogla snage da to uradim. I to pismo ubacila sam u jednu veliku kovertu, te stavila ispod kreveta. Zahvaljivala sam Bogu što je ovih par dana mama na poslovnom putu, pa i da se nešto loše desi, ona neće biti svjedok tome.

Ne želim vjerovati u nešto ovakvo i još uvijek mislim da je ovo samo neka šala, ali, iz dana u dan, ovo postaje sve gore. Kao da nosim teret na leđima, koji me jednostavno ne pušta na miru. Šta da uradim? Da li vrijedi rizikovati svoj život i sačuvati drage osobe?

Sada već zvanično govorim da se bojim, bojim se onoga što donosi sutra.

***

 1 dan prije – pisano na poleđina trinaestog pisma

To je to. Stiglo je još jedno pismo. Dok pišem, suze polagano klize niz moje obraze. Slaba nada još uvijek je u meni i čekam trenutak u kojem će neko doći, nasmijati mi se u lice ili me ipak probuditi iz ove more.

Koliko god se suzdržavala, ovaj komad papira već je mokar od mojih suza. Ne želim da ovo bude neko oproštajno pismo jer ne znam šta će se sutra desiti. Međutim, draga moja mama, ako ikada ovo pronađeš, želim da znaš da sam ti nebrojano puta htjela sve reći, ali svaki put me snaga izdala. Nemoj se ljutiti na mene.

Volim te!

***

U ovom trenutku, dok se prisjećam svega, drago mi je što sam odlučila pisati svoja pisma, jer se nadam da će mama biti dovoljno detaljna u pretraživanju moje sobe i da će se prava istina saznati. Ovih 10 sekundi nekada je prekratko, a opet nekada to je tako dugo vrijeme, u kojem mi je sada cijeli život od 15 godina prošao pred očima.

Samo u jednom mom pismu spomenula sam priču koja se iznenada proširila i posijala strah svuda. Tinejdžeri širom svijeta nestajali su, a njihova tijela i pismo u kojem se opraštaju bili su jedini dokazi samoubistva. Samo samoubistva i ničega drugog.

Znam da sam upala u rupu iz koje nema izlaza. Njegovo nasmijano lice, sa par ožiljaka, gledalo je u mene kao da vidi plijen. I onda sam shvatila da sam stigla do kraja puta. Zbog mog nemara, straha da ispričam svima šta se dešava, završavam ovako.

Čudno je kad znaš da te više neće biti i da niko neće znati šta se s tobom desilo. Samo da sam bila hrabrija, ne bih sada osjetila kako je biti žrtva igre jednog bolesnog uma. Ne bih znala kako se objašnjava uzrok vlastite smrti, koji čak i nije istinit.

Po tom pismu umrla sam zbog zlostavljanja mojih vršnjaka, ali jedino on i ja znamo pravi tok i razlog moje smrti. Tog trenutka, kada sam osjetila uže koje steže moj vrat i kada više nisam mogla otvoriti oči, znala sam da sam ovu bitku izgubila.  Disanje mi se usporilo, te sam osjetila kako njegov stisak popušta. Nije me više držao, ali ja od toga nisam imala ništa.

Moj kraj je već došao.

Živjela sam u iluziji u kojoj sam mislila da sve mogu sama, ali nisam znala da sam samo dijete od 15 godina, koje je bilo puno straha. Opasnosti danas vrebaju iz svakog ugla, samo u drugačijem obliku…

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 52 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments