Putniče,
na sva zvona hvališ se ljepotama koje su tvoje oči vidjele na ovom i onom kraju svijeta. Hvališ se kulama, tvrđavama, planinama, vidikovcima, a nigdje ti u tome, putniče, duše nema. A bez svega se, putniče može, bez duše nikad. Zato ti i kažem u mom gradu, moju dušu osjetio nisi. Jer da jesi, znao bi putniče kako se i sa jedne i sa druge strane rijeke Bosne lomi duša, znao bi kako dječaci iz mog kraja čim se rode žele biti veliki kao Lamela. Znao bi kako se baš tu južnije od Doboja nose plave naramenice, crne pletenice, dokoljenice, kako to rade djevojčice iz Zenice.
Ako kažeš da na svijetu vidio sve si, da te pitam, jesi li kad ujutro ili u vrijeme mubarek ramazana pokušao stajati u redu i čekati vruće somune i hljeb kod Salčinovića, Pruščanovića, jesi li bolan kada osjetio taj poseban miris koji se prelama čaršijom, od Kamenog do Carine.
Mnogo ti toga propuštaš, ako nikada nisi kahvenisao, eglendisao i slušao žamore u Staroj. Stara čaršija ti je bolan sve samo ne stara, u njoj ti je života kao u razigranom djetetu. U njoj se voli, a ona voli da voli. Ne znaš ti bolan ni šta je radost susreta, ako nikada nisi nikoga čekao kod Sata. Ako nikada nisi osjetio tu slast iščekivanja, to mjesto susreta, taj kraj početka.
A jesi li ikada ožednio toliko da te hladna voda Konjske česme napojila, okrijepila, snagu ti vratila. Nisi, jer nikada ti ni ljeto, ni proljeće, ni jesen, ni zimu u mom gradu osjetio nisi. Jer da jesi znao bi kako u proljeće okupi se raja, uhvati se graja, znao bi zašto se u simbole grada ubraja i zenička Čimburijada.
Ma jesi li ikada doživio kako se ledi krv u žilama kada stadionom odjekne pjesma navijača. To bolan nije samo pjesma, to ti je ljubav, neka druga, drugačija, riječima neopisiva. Crna i crvena. Čelična i Vječna. Jesi li kada osjetio se toliko svjetski dok bodriš reperezentaciju svoju u svjetskoj, a našoj Areni.
Znao bi koliko smo vezani za dimnjake visoke peći, znao bi koliko smo ponosni na rudare. Znao bi koliko smo se samo smijali na predstavama Bosanskog narodnog pozorišta, znao bi koliko smo joj puta rođendan proslavili, znao bi nam puteve od škole do kuće, znao bi kako nam na Bazenima bude vruće, znao bi zašto je u sumrak najljepše Ušće i znao bi zašto je Katarina svojevremeno rekla „zenico oka moga“.
Da si doživio, proživio i osjetio znao bi zašto ja vazda u onim poznatim stihovima obrnem i kažem, Zenico ja volim svaki kamen tvoj, Zenico ja zbog tebe volim život svoj.
-Svi stavovi i mišljenja izraženi u teksu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba-
