A mjesec je znao – da, samo jednom, bijaše bijela žena, što je živjela u kutku staklene prostorije, izolovana od svega
i svih. I u njoj, živjeli su ljubav i legenda smjenjujući se kao što se smjenjuju dan i noć.
Upravo ljubav bi i njena slabost.
I sve dok je voljela, to ju je ubijalo.
I sama pomisao na voljenog, njegovo držanje, njegove bijele
ruke, kao i svaki pokušaj da sklopi oči – vodio ju je k njemu. Hranili su je sitni momenti koje su dijelili. A nije ni znala
da od toga živi.
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
(Visited 41 times, 1 visits today)
