Odgovor

8 apr
Najda Bučan

Čovjek, sputan zidovima koje je stvorio, usamljen je među ljudima. Želja da bude primijećen i da sruši zidine koje ga pokušavaju pritisnuti i navesti da krene istim putem kao i svi ostali, najčešće nije ostvarena. Teško je biti drugačiji, ukoliko čovjek tome teži. Ipak, ukoliko jeste drugačiji, tako je rođen i on zna da ne može izaći iz sopstvene kože, to je onda blagoslov nebesa i dokaz da čuda postoje. Čovjek koji je spreman da prihvati sebe i ostane prirodan u svijetu izopačenosti, iskra je vječnosti.

Bio je to divan dan. Drveće u parku bilo je blaženo sunčevim zracima, a miris šećerne vune okupio je veselu djecu oko čovjeka sa sijedom bradom, koji je začuđenim mališanima pokazivao kako se pravi ovaj slatkiš. Život je pokazao svoje najljepše boje, a iskra sreće lebdjela je u vazduhu.

Tog dana sam i ja bila neobično srećna i spokojna. Gledala sam druge ljude, njihove osmjehe smatrala razlogom da budem radosna. A onda sam se zapitala: Da li neobična sreća postoji? Da li se baš u ovom parku nalazi neko ko razmišlja o istom, o pojmu sreće koji nije univerzalan, za koji ne postoji definicija, nego samo trepet oka koji sve govori? Tada sam ugledala staru gospođu koja je odmarala na klupi i zamišljenim pogledom posmatrala pse koji su se vrzmali oko njenih mršavih nogu.

–  Mogu li da sjednem? – tiho je upitah, pazeći da je ne uplašim i probudim iz tog sna koji je sanjala otvorenih očiju. Ona se naglo trznula i toplo me pogledala:

– Naravno, dušo! Izvini, ja sam se malo zamislila! Sjedi, slobodno! – veselo odgovori i pogledom mi pokaza mjesto pored sebe. Onda joj je pažnju privuklo bijelo kuče koje je šćućureno ležalo na suncu.

– Znaš, ja sam oduvijek voljela sunce, baš kao što ga voli ovo divno biće. Majka mi je uvijek govorila da se ne krijem od njega. Ono je jedina istinska, nevina i lijepa stvar na ovom svijetu! – osmijehnuvši se reče. Njen glas bio je topao kao zračak sunca što joj je obasjao lice i željela sam da je slušam. Nakon kraće pauze, nastavila je da plete vijenac od riječi koje su dolazile iz njene stare, ali zadovoljne duše:

–  Roditelji su me učili da uvijek tražim ono dobro u životu. Tada sam shvatila da kada mrak padne i kada dođe vrijeme za spavanje, nekome na drugoj strani svijeta sija sunce. Ja sam bila srećna i dok sam čekala da jutro porumeni i dok su drugi uživali u sunčevoj dobroti. Kada sam bila tužna jer ne vidim zvijezde,  otac me je naučio da su one uvijek tu i da mogu da im kažem sve što želim. A kada sam odrasla i izgubila svoje roditelje, počela sam sama shvatati neke stvari kojima me oni nisu naučili i tražila sam sreću u svemu. Bila sam radosna zbog toga što su me ta predivna dama i visoki, plavokosi čovjek naučili kako da volim. – Sa sjetom na licu, ljupka žena izgovori ove riječi i nježno pomilova kuče koje sam držala u naručju.

– Ali zašto ja tebe zamaram ovom pričom, draga djevojčice? Ti si još uvijek mlada i vrijeme je pred tobom! Uživaj u ovom danu i u svakom momentu svog života – razdragano reče, pokušavajući da otjera suze koje su joj stezale grlo. Njena priča me je rastužila i u isto vrijeme obradovala jer sam shvatila da je pravo bogatstvo što postoje ljudi poput nje. Pogledala sam njene  meke ruke u čijim su se borama sakrile priče, nikad ispričane, nikad podijeljene sa drugim ljudima. Osjetivši potrebu za odgovorom, odjednom sam je upitala:

– A da li postoji drugačija, iskonska  sreća? Mislim, znate…

– Ne objašnjavaj mi, djevojčice – uzbuđeno će ona – uvijek sam se pitala isto, tako da te u potpunosti razumijem. Ljudi su zaboravili na to. Svi jure nekud, žele nešto, a nisu svjesni šta. Odlaze, vraćaju se, rade, pjevaju, sve da bi bili zadovoljni i uspješni. A šta rade da bi bili srećni? Postoje i žive. To je odgovor za sve. Da li bi bili uspješni da ne postoje? Ne bi, pa baš zato treba da budu srećni. Da li prave planove da bi bili srećni? Prave, a nisu svjesni toga da im je sreća data u ruke da upravljaju njome. Zato, budi zahvalna zbog onoga što imaš i što jesi, draga djevojčice – i ona ustade, očisti haljinu i radosno reče:

– Vrijeme je da pođem. Imam sinove koji su duplo stariji od tebe, ali su i dalje razdragana djeca koja vole da se druže sa svojom majkom. Zbogom! – i nasmijavši se nestade u rulji ljudi koja je šetala parkom.

Pogledala sam u nebo. Spoznavši magiju u ptičijem letu, ja shvatih šta je sreća. Okrenula sam se suncu i pustila da me ono vodi kroz mali, ljudski život.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 43 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments