Od obale moje do obale tvoje sarajevski mostovi ponosno stoje

18 jul
Adna Bašalić

Sjećam se kao da je jučer bilo.Bio je to običan dan jedne
srednjoškolke.Vračajući se kući, razmišljala sam o riječima svog
profesora : “ ŽIVOT JE SUVIŠE KRATAK I TREBAMO
URADITI SVE ŠTO ŽELIMO,BEZ STRAHA OD
POSLJEDICA”.Svi mi imamo strah.Strah da zavolimo nekoga, da
upoznamo nove ljude,strah od smrti,..Sve je to prolazno,pa ćemo
čak i naš najveći strah prebroditi ako se suočimo sa tom
činjenicom.Moj put iz škole do kuće se oduži.Ne mogu da se
nagledam tih sarajevskih mostova,koji nas povezuju.U Sarajevu
sve ima svoju priču ništa nije slučajno.Prolazeći pored Principovog
mosta,pogled mi se zaustavi na starom čovjeku koji hrani
golubove.Zapitala sam se zašto stoji sam,da li ima ikoga u ovom
divnom gradu…?Toliko mi je pitanja prošlo kroz glavu.Ali sam
nastavila svoj put dalje,ipak je to stranac.Kada sam došla kući
misli su mi letile na sve strane.Malo škola,malo profesorove riječi,i
onda taj nepoznati čovjek.Sljedečeg dana,sva u žurbi,narod
nervozan,gužva,vruće tipičan sarajevski dan.A sada,sada se
zapitajte koga sam vidila na Principovom mostu.Isti taj čovjek
samo je sada imao društvo.Neki mali pas koji je ležao pokraj
njega.Kroz glavu mi je prošla profesorova rečenica.Nisam je ni
izgovorila u svojoj glavi,već sam se našla lice u lice sa
starcem.Kako bi izbjegla neugodnu situaciju,odlučila sam se
upoznati sa njim.Sjela sam pored njega i počela sa pitanjima.
U početku je starac bio vidno iznenađen,kasnije je shvatio moju
dobru namjeru i sa osmjehom na licu odgovarao je na svako
postavljeno pitanje.Neki odgovori su me ostavili bez teksta.Rekao
je da se zove Dragiša, i da je porjeklom iz Beograda.Za vrijeme
rata živio je u Sarajevu bio je neutralan građanin.Nije se borio ni
za “svoje” ali ni za “naše”.Kaže čitav je život bio posmatrač nije
volio svađe pogotovo te na nacionalnoj osnovi.Smatra da je za
sreću potrebna primjerena suma novca koja će ti pomoći da
opstaneš,dva oka koja će te zaljubljeno gledati i čist obraz.Ništa
ljepše kaže Dragiša nego kada Ferhadijom šetam uzdignute glave i
čistog obraza.Nisam bogataš,živim u šupi jedino koga imam je
Tina,pokazuje na psa koji leži pokraj njega.I sretan sam,trebaš i ti
malena biti.Život jeste težak,ne kažem da nije ali ga nemoj sebi
dotano otežavati mržnjom,lošim ophođenjem prema
drugima,nemoj diskriminirati ljude.Vodi se moralnim principima i
vidit češ kako će ti se vidici proširiti.Jedinu rečenicu koju ću
pamtiti do kraja života,glasila je : “Curice,poštuj prije svega,nikada
nemoj mrziti.”Upravu je.Da bi volio trebaš znati
poštovati,cijeniti,čuvati.Zato širite ljubav,možda će te i vi nekoga
upoznati, i taj neko će stvoriti s vama uspomenu,naučiti vas
nečemu na nekom od sarajevskih mostova..Moj život je moja
obala,ove Dragišine riječi su njegova obala,spojio nas je slučajno
taj sarajevski most.Vidite,svi smo različiti ali sve nas veže jedna
stvar a to je ljubav.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 78 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments