Očima boje badema

24 maj
Mirnesa Salan

I stajah tako nepomično, gledajući oči boje badema. O da li mi se čini ili su nasmijanije nego prije? O da li mi se čini ili njegovo lice druga mije? Proljeće je, a dani nikad teži. Iako je moje omiljeno godišnje doba tu, dok sve cvjeta, dok zelene livade krase tratinčice, dok behari beharaju, moje srce vene.

Ušla sam u tramvaj i zauzela prvo slobodno mjesto. Iz torbe izvadih knjigu, “Poezija, Vesna Parun”. Tražeći bilješku gdje sam stala, bijaše to “Tužaljka za srcem” i “Ti koja imaš nevinije ruke”. Da li je slučajnost ili znak univerzuma? Ne znam, niti mislim da neko ima odgovor na to pitanje. “Mučni su dani proljetni”,pomislih ” o kad bi samo znali kako”, nastavljam čitati. “Sve podsjeća na nešto što je bilo, ništa nije mirno, šutke otiču noći u dubinu”,zamislih se. Osjetim! Tako osjetim svaku riječ. Ne,ne, ipak, nije to obična misao za osjećaj psihom. Osjećaj duševni. Nešto me tišti, baš tu u plućima. Nastavljam dalje, a kako rekoh sljedeća je “Ti koja imaš nevinije ruke”. Čitajući knjigu u očima ista slika očiju boje badema. “Ma nek’ je sretan”, pomislih. Imala sam mnogo toga za reći, ali odlučih da odem. Da li je ispravno ili ne pokazat će vrijeme. Čitam, ne stajem. Imam osjećaj kao da ću ovu vječno pamtiti i kao da je ovo ona kojoj ću znati svaki stih napamet.

“Boj se jeka što se približuje,

Nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovom snu

Pod nevidljivom planinom

Na rubu mora koje huči.”…

Iako nisu bile oči boje talasa mora, niti dubokog oceana. Oči boje badema bile su nemirno more. Donosile su buru gdje god se pojave. Njihova bura odnijela je dio moga srca i komadić moje duše.

“Tumaraj njegovom šumom.

Prijezni gušteri neće ti učiniti zla

I žedne zmije koje ja ukrotih

Pred tobom će biti ponizne”- i žedne zmije ukrotih za zmiju, krotivši ih za sebe. Šta dobih sa tim osim što sve izgubih. Možda su njene ruke zaslužile njega. Možda sam jedina zmija ja. Možda…

“Neka te miluje dječak kojeg zaštitih

Od uhoda na pustome drumu.

Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah svojim suzama.”- na ovaj dio pustih suzu. Jednu, drugu, pa ih nanizah kao đerdan. Ako bude zalijevala cvijeće suzama mojim, neka se ne boji da će ikada presušiti. Ako je sunce bude grijalo sjajem kakve imaju moje oči kada njega ugledaju, nikada joj neće biti toplije. A za kraj,

“Ali dopusti da vidim

Njegovo lice, dok na njega budu

Silazile nepoznate godine” – gledat će ga ona, ali vjerujem u to da neće nikad toplijim pogledom od mog. Grlit će ga, a neće znati koliko je to prije mrzio, a zbog mene zavolje. Ostvarivati će naše snove, moju maštu. Gledati će mu lice kako iz godine u godinu postaje starije, kako izlaze sitne bore. Zavidim joj. Uspjela je da dobije “sve na tacni”. Bit ću sretna bar u prolazu da se sretnemo. Ne pitaj ga zašto mrzi Moskvu, tratinčice i snijeg. Ne pitaj ga nikad za mene, ali pusti da bar izdaleka posmatram kako na njega silaze nepoznate godine.

Čuvaj se bure, ni jedna se nije desila a da nije nekome nešto odnijela.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 7 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments