Hajde obećaj mi nešto.
Obećaj mi da ćeš ovog sniježnog decembra barem na san im doći.
Obećaj mi da ćeš ih čuvati. Sada. Kada si gore.
Obećaj mi da ćeš sada pronaći sebe.
Da. Sebe. Gore. Kad već ovdje među nama, poluživima nisi mogao.
Znaš, možda će ti oni oprostiti tvoj brz odlazak i ulazak u vlak smrti sa kartom u jednom smjeru. Bez ikakve najave.
Bez ikakvog tona.
Ali sebi neće oprostiti.
To što te nisu više voljeli, više grlili, više lijepih riječi i toplih osmijeha poklanjali… A mogli su.
To što će doživotno životnu sliku crtati, znajući da je, bez tebe, nikada neće nacrtati.
Samo ne ovdje.
To što će te zauvijek na onoj istoj stanici čekati, gledajući lijevo-desno i priželjkujući da se vrati onaj voz u koji odlučnim korakom si ušao.
To što ti nisu dušu grijali kada je najhladnija bila, kada je kofer smrti već spakovala i polako između rebara se provlačila tražeći izlaz samo kako bi mogla biti vječno slobodna.
To što će sada u ogledalo se gledati i priželjkivati da vide tebe.
To što će te svake noći, negdje u malom ćošku već izblijedjelog sna i potrošenog života tebe čekati samo da dođeš, pa makar ne izustio ništa.
Samo da dođeš.
Malo boje da prospeš.
To je dovoljno.
1:0 za tebe.
Obećaj mi
8
jan
(Visited 71 times, 1 visits today)
