O njima i nama

22 feb
Azemina Kovačić

Osman je sa familijom, ženom i tri kćeri, živio u predgrađu, u kućici “pod pločom“ koju je izgradio svojim rukama. Plaćicu je zarađivao u lokalnog građevinskog tajkuna, radeći “ od zvijezde do zvijezde“. Živjeli su skromno, teško, mirno i složno. I, Bog zna, tako bi ostalo zadugo. Da jednog jutra na njegovo ime nije stigla koverta. Plava. Poziv na sud. U svojstvu svjedoka. Prihvatio je mirno, kao i sve nevolje koje su ga do sad stizale,vjerujući čvrsto u Božije određenje. Ženi ništa nije rekao.

Ujutro , na gradilištu, smjenovođa mu je  hladno rekao da se mora javiti u “upravu“. Opet je ostao miran, iako su se riječi poput planine sručile na njegova ramena. Slutio je. Kad je stigao u kancelariju, na stolu je stajala radna knjižica. Gazda je bio više nego jasan. Znaš li što sam te zvao. Znam. Znaš li da ću ti dati otkaz ako kažeš sta je bilo. Znam. Doviđenja. Doviđenja.

Ostatak dana  na gradilištu nije progovorio, nije osjećao glad, žeđ. Ništa. Teže ga je čekalo. Noć. U crnilu su mu se pred očima samo smjenjivale slike.Knjige i pribor za školu za troje djece, odjeća i obuća za troje djece, računi. Pa Enverova desna ruka i noga. I tako opet.Ukrug. Do svitanja. Ženi je ujutro rekao.

Na sudu. Enver je već sjedio. I bi mu drago . Nisu bili prijatelji, nije bilo ni prilike da se često vide. Svedno, sjecnulo bi ga u prsima  svaki put kad bi  vidio kako teško vuče desnu nogu i kako mu desna ruka visi. Ko vrba.

Sudija. Ustanite. Parnica, vještačenje, pravna pomoć, pravni lijekovi, pravovremeno,medicinska dokumentacija itd. Itd. Većinu nije shvatao.

Enver. Saburli, razgovjetno. Kratko.

Ja sam, gospodine sudija, radio u toj i toj firmi, na tom i tom gradilištu. Gazda me nije “ prijavio”. Šutio sam. Radio. Moro. Četvero je djece. Tog dana je, s krana, skliznula paleta blokova i dofatila me u desnu stranu. Satrala me. Osman je bio blizu. Odvuko u hitnu. Bolnica. Operacije. Oporavak. Živ . Raditi ne mogu. Došo sam po pravdu.Po svoje.

Sudija.Osmane je li ovo istina.

Osman. Još kraće. Kako je i bilo.

Na izlasku, kratko je progovorio s Enverom. Poželio mu svako dobro, koliko dobra može biti. Svratio u firmu. Uzeo radnu knjižicu. Ženi je, na ulasku u kuću, reko.

Sud , u drugostepenom postupku,  donio presudu Enveru u korist. Firmi je naloženo da mu  isplati odštetu i sve što mu duguje, plaće, doprinose.

Osman je bez plaće predevero nekih pola godine. Radio sve i svašta.Na nadnicu. Sad radi ko stražar u trgovačkom centru u svom predgrađu. I dalje čvrsto vjerujući u Božije proviđenje.

Enver je o svemu što se događalo Osmanu saznao kasnije. Od ljudi. Plak׳o. Dok je bilo suza u njemu.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 68 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments