(O) ljubavi

11 dec
Jovana Stevović

Bješe to decembar, trinaesti, dvije zime prije…
Stopiše se dva obraza, dva čela, kosa uz kosu postade pjesma.
I njene oči ostaše da sjaje kao vječni plam u njegovom srcu,
te dvije izgubljene gazele, vrelih usana.
Nabreknule vene na njegovoj ruci, pumpaju krv pravo do srca putem trnovitim kroz pregrađa duše.
Ćutalo je nebo, smirajem je odisalo more, plešući na valovima spokojstva.
Namrštenih obrva mislila je na ljubav o kojoj nikada prije nije slutila, možda se durila ili
ljutila, ne znajući šta je.
Bješe to decembar, trinaesti, dvije zime prije…
Sretoše se dva lica, blijedilo jedne duše doživje potop one druge,
u očima im ostade odraz
tuge.
Omamljen mirisom njenih vlasi, posezajući za daljinama, ugrabi trenutak ćutnje ne bi li uživao u ljubavi.
Bijelom tkaninom prostruji jeza,
ona, žena znana svim osim sebi, obeća kako nikada neće i ne bi pustila osjećaje niz rijeku.
Pogleda uprtog ka barkama, poigra se sa prstima u pokušaju da zapamti njegove kosti ruke.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 38 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments