bismo nespretni nosači
mali pod teretom srca
slabi kad poče da puca
bili smo glas koji muca
odjednom nesigurni
sumnjičavi i krivi
odjednom jedva živi
nespremni jedno na drugo
ko da se nismo čekali dugo
grebani ponosnim trnjem
okrnjen čuvali presto
ostali gdje smo, opiti slabošću
rođeni bol me gledo ko gošću
ponavljala sam volim te
dok su me ruke izdavale
i zadržavala sam noktima meso
sluteći sve što će da se desi
a tvoje me klizavo laso stizalo
da me objesi
sad kad gledam uže na kojemu plavim
svjetluca se inje i u mojoj glavi
sve je manje bijega;
mlitava i teška u lišću se gegam
i malo se stidim
što će smrt ujutru
takvu da me vidi
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
