Nikad više…

1 dec
Iman Korić

Kada svane zora i po obrisima moje nečiste duše bude nemilo bačena svjetlost, ništa manje neće vrištati na meni strahovitost počinjenog djela. Kada pod tom svjetlošću budem prao svoje, nekada božanski čiste ruke, On će se smijati, znajući koliko beznađa i prljavštine ima u meni i na meni, koliko smiješno taj čitav postupak izgleda i koliko je i meni samom ironičan. Ja ću zatim stati pred hladnim dahom sudbine i poledati Ga u crne oči, nasmijat će se On meni i ja njemu, ali ću nastaviti sa svojim činom, dok će njegov položaj ostati potpuno isti. U nekada dobro poznatoj sobi po prvi ću se put osjećati kao stranac, udobnost i toplinu svoga doma moći ću rezati nožem jer će postati toliko gusta, toliko vještačka i zaglušujuća da ću disati usporeno i teško, žmireći pred jutarnjim suncem. U sobi će sve dobiti svoj oblik, ali moć moje svijesti i slabost samosvijesti izobličit će svaku najmanju tačku u prostoriji. Nekada tople površi, kamen na kaminu, pogača od prekjuče i kauč boje njenih očiju rugat će mi se kroz onu gustu, odvratnu toplinu, podsjećat će me na nedjelo koje sam učinio i na ruke koje sam još maloprije uzalud prao. Stara slika na zidu dobit će neke nepostojeće, proganjajuće boje, a u svemu što pogledam nazirat će se ona, pa i u tim bojama. Postat će mi odjednom hladno. Jutarnji julski vjetar će se probijati kroz svaki procjep na stolariji i na isti će način prolaziti kroz mene i moju hladnu dušu kao kroz trošne zidove.
Iznenada ću se pojaviti u tijelu sedmogodišnjeg dječaka koji leži u postelji pod teškom groznicom. Drhtat ću i dah će mi biti kratak – svijest će mi biti onoliko postojana koliko su i nebeske boje koje ću ispred sebe vidjeti. Jedan čas koji me dijeli od vječnosti kakvom će mi se ostatak života u tom trenutku činiti, biti će jezivo blizu, toliko blizu da će krasti iz mojih nejakih pluća onaj kratki dah i ostavljati me u crnilu. Neću osjećati bol, štaviše neću osjećati ništa, ali će me to prokleto ‘ništa’ dovoditi do najgorčih suza koje ću ikada isplakati jer će to ‘ništa’ najavljivati jedno novo ‘ništa’ i u moru ništavila željet ću sve, ma šta ‘sve’ podrazumijevalo. I dobit ću ‘sve’ – u najljepšem obliku postojanja otključanom za prosječnog čovjeka, jer ću u kradimice steknutom trenutku svijesti osjetiti njeno prisustvo.
Kada se ona pojavi kraj mene, ja ću pasti u novi bezdan tame i zateći se na dnu bunara kao dvanaestogodišnjak koji ni sam neće biti svjestan toka dešavanja koja će ga tu dovesti. Sjedit ću u jednom novom ništavilu, do prsa u vodi. Neću toga tada biti svjestan, ali ću kasnije shvatiti da će vrijeme provedeno u tom bunaru biti podsticaj spoznaje o kraju kao početku sveobuhvatnog bitka, o smrti kao ujedinjenju sa nečim puno većim od nas samih. I već tada, poželjet ću postati dio nečega većeg od čovjeka. Ta želja će neobjašnjivo brzo preuzeti kontrolu nad svakim postupkom i odlukom koju ću donijeti, sve do trenutka kada ću biti devetnaestogodišnjak sa željom da budem ono što ne mogu razumjeti i ciljem da do toga dođem po svaku cijenu.

Kada izađem iz kuće kroz stražnji ulaz, dočekat će me još mračno polje, netaknuto zrakama sunčeve milosti, i tada ću shvatiti, kao uz Njegov šapat, da će ono neobasjano zauvijek ostati. Zakoračit ću bosim nogama na rosnu travu, udahnuti jutarnji zrak, pogledati u nebo i pomoliti se samom sebi – trava će grebati moja stopala a svježina zraka će se poput igala zabadati u moja pluća, i pri svakom koraku ova Zemlja milostiva odbijat će moj duh i moje tijelo. Prići ću koritu nad kojim ću umiti lice, očiju čvrsto zatvorenih. I kada ih otvorim, histerično će ismijavati moje postojanje odraz kojeg neće biti, i ja ću se trznuti nad tom spoznajom i opet se okrenuti prema polju koje završava mračnom šumom. Zakoračit ću, ali će me povući ista odvratna udobnost kuće koja više nije dom, povući će me glasovi onih kojih više nema i među njima ću čuti i samoga sebe. Kada se osvrnem po posljednji put, modro-crvena svjetlost obasjavat će nebo, isijavajući se iz Sunca koje će za mene zauvijek ostati skriveno iza one kuće.
Tek kada odem već daleko, dovoljno daleko da i od samog sebe pobjegnem, nadvit će se nada mnom mračne sjene, i na trenutak će me obliti ledene suze na mom vrelom licu, a onda će moje nejako tijelo proizvesti vrisk dovoljno glasan da će i Vječnost odjeknuti. Sjetit ću se nje. Sjetit ću se svoga života u kojem sam želio da umrem, koji sam htio mijenjati za onaj u kojem ću željeti živjeti, i koji sam prodao za onaj u kojem sam vječno mrtav. Sjetit ću se kako me gledala u posljednjem trenutku, sjetit ću se i kako me prvi put pogledala, i to će biti dar Vječnosti meni kao sposobnost koju niko nije imao, jer ničije sjećanje nije dopiralo do trenutka njegova rođenja. Ona, u mojim očima uvijek će ostati onakva kakvu sam je prvi put vidio, i mrzit ću sebe zbog toga, jer neću zapamtiti njenu patnju nego njenu milost, a On će me gledati sa podmuklim osmijehom koji se ruga mome grijehu, i mrtav ću živjeti između jedine dvije figure koje su mi pokazale život i smrt. Ona je živjela i mrtva, a On je i živ bio osuđen na nepovratnu smrt.
Nikad više neću vidjeti svjetlost; nikad više moje srce neće biti ogrijano milošću; nikad više neću ostati sam, jer će me Njegova sjena pratiti, čekajući da umrem u svojoj vječnoj smrti. Svoje sjedinjenje sa velikim ‘sve’ u čiju sam se provaliju bacio nikada neću dočekati, baš zato što sam u njegovu dubinu svjesno sam skočio. Ali, u svakoj vlati trave koja će me mrziti i vjetru čiji će dah nemilo grebati moju kožu, osjetit će se jedna sitna nježnost, a tada ću znati da je to ona – Ona, koja je oduvijek bila dio velikoga ‘sve’.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 28 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments